SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić

Sam naslov govori da je u fokusu pažnje ideja DVOJNOSTI i to ne bilo kakva nego ona koja odgovara simbolima, ova ideja ima ciljanu svrhu da pokaže kako umjetnički jezik ima racionalne kodove ako se ozbiljno krene od takve paradigme. Umjetnost bez simbola je slaba ili nikakva a snovi bez simbola ne bi mogli ni postojati, o simbolima je bilo dovoljno govora u mojim Knjigama pa se ne želim ponavljati.
U ovom filmskom scenariju dva lika imaju direktniji dodir s umjetnosti, to su dvije žene u zrelijim godinama od kojih je jedna dramaturg a jedna glumica u teatru; do kraja filmske priče će se otkrivati da postoji i muški dramaturg ali ne samo to, svi ostali likovi glume na svoj način i čak mogu biti prirodniji od profesionalaca. Kod ženskih i muških likova ciljano je naglašen Venerin tip glume ali to ne znači da ne postoje i drugi tipski uzorci, dovoljno je primiti na znanje da se Venera uspješno snalazi na kopnu a kao bivša Afrodita čak i u moru; pustimo na stranu što su škrge zakržljale ali psiha nije, kad to umjetnici shvate puno će manje da pate pa tako i ostali.
Glavni muški lik nije umjetnik ali i on nešto istražuje, specijalni je stručnjak za psihu ako takvi postoje!? Upravo taj Tip zaljubio se u svoju Učiteljicu davnih dana jer je bila dražesno lijepa, kasnije će postati jasnije da je i ona u njemu nešto vidjela i čak mu robuje gore nego on nekada; igra Anime i Animusa nije izmišljena ali je pitanje koliko je osmišljena do današnjeg vremena, tako je to sa ženskim i muškim hormonima koji prave zbrku čak i velikim poznavateljima Tajni. Da se ne vraćamo Homeru koji je puno znao iako je bio i ostao nepismen, suvremena psihička drama nije ništa manja od nekadašnje i zaista nema mjesta za krizu ideja u umjetnosti.
Venera sjedi na dvije stolice tako da istovremeno zrači ženama i muškarcima, neće filmska priča ni spomenuti Veneru jer ima dovoljno materijala među živim smrtnicima ali treba ući u umjetničku formulu: glavni muški lik će deset godina potiho osvajati svoju Učiteljicu, sa svojom Podstanarkom živjet će još tiše a istovremeno će slati pisma Dramaturginji; kada je slomio jednu od njih onda su i ostale dale svoj pristanak, tada mu to postaje previše ali kao muškarac morao se dokazivati. Naravno da je moguća i obrnuta verzija slučaja a da li baš dođemo na isto, umjetnička sloboda svašta sebi dozvoljava a univerzalni modeli svijesti imaju svoju priču. Koji ćemo model odabrati to je stvar individualnog ukusa ali nije ukusno ako ne uđemo u dušu modela, svaki je pravi simbol model za sebe tako da se i dvojna igra mora promatrati u svojoj cjelovitosti. Nadam se da za publiku ova ideja neće biti naporna iako se uvodi i pojam Zamjenskog lika, iako simboli vladaju od toga nema puno koristi dok ne savladamo njihovo značenje.