SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić

TV SERIJA U 30 EPIZODA

Ovo je vrhunski susret sa simbolima, radi se o reinterpretaciji Homera iz suvremene perspektive: olimpijci nisu u direktnoj igri nego posredno, Homerovi markantni smrtnici krajnje su razigrani ali od onih koji su ostali živi a prvenstveno Helena i Odisej; tu je odmah i Menelaj a daje se imitacija Afrodite i Atene u liku smrtnica da bi i Kasandra dobila istaknuto mjesto, Helenina sestra Klitemnestra prilično je u igri a tu je i originalna Penelopa. Već i ovo je zbir zanimljivih likova a prisutna je i mlađa generacija kao što su Hermiona i Telemah, Orest i Elektra; autor si daje slobodu da dopunjava samog Homera jer ni njegovi zapisivači nisu do kraja pouzdani izvori, pjesnička sloboda dozvoljava igru pretpostavki što bi bilo da je bilo drugačije na istim temeljima!?
Ovakav postupak bitno obogaćuje mogućnost tumačenja snova ali na krajnje praktičan način, nikakve sanjarice to ne mogu zamijeniti kao ni bilo kakva teorija pisana prozaičnim jezikom znakova. O umjetničkom dignitetu se može diskutirati ako se prethodno dogovorimo što je umjetnost, nije Homerova veličina sadržana samo u formi stiha nego je sadržaj puno važniji kao i tehnika u redoslijedu postupanja. Ni ljepota Helene nije pala s neba nego ima svoju logiku strukturiranja, ono što se skriva u toj ljepoti na drugoj strani se razotkriva a to su žrtve nebrojene; to se ne može izraziti jezikom statistike nego je stilistika puno važnija, kad se krene od morske projekcije onda je i kopnena puno jasnija u svojoj transparentnosti.
Već u moru bile su žrtve povelike i Afrodita to nije zaboravila, dobila je ljepotu na dar od same prirode a drugo je zloupotreba okolnosti: upravo Afrodita ima dvojnu ulogu u svom zavođenju, erotika se ne svodi samo na proste stvari nego ima i funkciju u razvoju intelekta; to su mnogi intelektualci zanemarili a oni prostiji još više, u tom smislu i Zeus progledava Afroditi kroz prste a Heri puno manje. To je što se tiče Olimpa a smrtnici fiksirani na kopno trče kao magarci između dva plasta sijena, imaju i oni svoj način oponašanja olimpijaca: muškarci hoće imati svoju ženu i po koju ljubavnicu a ropkinje su najpoželjnija roba, nisu ni žene pale s Marsa pa i njima trebaju robovi; neki učeni ljudi kažu da je prirodni položaj žena isti kao robova, bilo je i onda pametnih feministkinja koje nisu pravile razliku između slobodnih i neslobodnih robova.
Mudrovanje je i onda bilo na cijeni pa makar se to nazivalo filozofijom, od toga kasnije nastaje politika i da paradoks bude veći svud se muškarci petljaju gdje moraju i ne moraju; kad im žene vrate kontru onda se to naziva kurvinskom politikom, ovo mi feministkinje ne bi trebale zaboraviti i da ne kažu kako samo muškarcima navlačim poene! U središtu Homerijade su Delfi a valjda to Homer neće zamjeriti, ona nerazumljiva proročica Pitija dobila je konkurenciju u puno razumljivijem proročištu ispod Parnasa a uz samo more: tu se Odisej bazirao sa svojom družinom sličnih pogleda da bi konačno i Helena tamo završila, tko je sve tamo boravio tek će se čuti.
Sve se poduzima u cilju racionalizacije simbola na što bezbolniji način ali ne pod svaku cijenu, čak se proročica Pitija dovodi u usku vezu s Ifigenijom; to nije moguće naučno dokazati kao ni puno toga u mitologiji, zato postoji umjetnička sloboda pa tko je kako iskoristi!
Logikom događanja, Helena dolazi na glas nakon svatova morske nimfe Tetide iako tamo nije bila, zato je Afrodita bila u Troji i prokrčila put Heleni; o tome homerolozi slabo vode brigu kao ni psihoanaliza a za školsku lektiru to se i ne traži, ipak bi se feministkinje trebale upitati zašto se u tim znamenitim svatovima mladoženja gotovo i ne spominje!? Svaka čast Tetidi kao olimpijki ali od kud to da se htjela udati za smrtnika, tu je Homer mutan u namjerama a našlo bi se i ruganja na nečiji račun; ako je to mutno i u snovima onda je razlog više da se bistri a nisam upoznat da po tom pitanju netko nešto čini, da li zato što Homeru nitko ne vjeruje ili su u igri tabu teme!?
Bilo kako bilo, Homerijada se nudi u javnost pa kakva god da jeste, nije ona za svakoga pa treba krenuti od filmadžija; ako nađu za shodno da je prepariraju po svome, nakon toga izvorni scenarij može ići u širu javnost pa tko hoće neka uspoređuje rezultate. Svakakve su cenzure na djelu a sasvim je moguće da se to i originalnom Homeru dogodilo, prošlo je više milenija i postoji dovoljna vremenska distanca da povjesničari kažu svoje; možda je i previše vremena prošlo a tim više nema razloga za čekanje, ni smijeh nije grijeh ako ima dovoljno razloga.
Ne mora se ova tema hitno otvarati ali je treba imati u vidu da je do sada nevidljiva, Homer i bez toga ima svoj način simboličkog življenja a mora se priznati da je i Horoskop u funkciji kakvoj takvoj: Venera je u akciji a Mjesec se tiho povlači, nije li to šansa i za Atenu da pogodi pravu vibraciju u vrijeme klimatskih promjena još u eri Riba?! Moraju i muškarci nešto reći a tu je Sunce glavno, do kada će se Čovjek igrati sa sunčevom energijom kad je to jedina prava zvijezda u svom sustavu? Ne bi ni Zemlja imala ništa bez Sunca a Mjesec je samo tehnički element u nekom vremenu, Aristotel se nezgodno izrazio kad je usporedio žene i robove a samo je nesvjesno želio reći da svi nečemu robujemo i to je ono što jest a nije da nije!
Kad se paradigma razmota do svoje golotinje onda i Homerova umjetnost dobiva smisao, Helena će biti sama Atena ili je nema a to je malo duži proces: treba i nju netko pitati što bi željela a ne da je samo razvlače muške strasti, upravo je ova Homerijada sve učinila da dobije Helenu za sebe! Umjetnost ima za cilj da stvori nešto umjetno a da još uvijek priroda nije dovedena u pitanje, da paradoks bude veći upravo će politika odigrati svoje: u politici je sve moguće pa i sami spoj nespojivog, neće to biti moguće dok se ne bude moralo jer politika ide od lakšeg prema težem…
Homerijada je puna umjetničkih ideja i mogućnosti, originalnost nije moguća ako će se uvijek isto ponavljati: Venera KAO Atena je originalna žena ali za nju nitko sluha nema i zato je nevidljiva, morala se i ona priklanjati važećem arhetipu i tako je izgubila na umjetničkom rejtingu: nije to jedini slučaj u povijesti vremena da projekt padne u vodu, tim više što nisu postojale realne mogućnosti ozbiljenja; ideja kao takva ne mora da bude negirana a Homerijada se upravo time bavi, ako posluži makar u zabavne svrhe već je nešto postignuto!