SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić


1. HOMEROV KOD

Kod je svojevrsna šifra a ne mora biti cifra, može biti pločica koje se razlomi na dva dijela: tko ponovno spoji pločicu u cjelinu dobio je nešto vrijedno, ako se pločica razlomi na više dijelova onda je spajanje još složenija tehnika; značenje može biti isto u dužem vremenu ali i ne mora biti, u pravilu vrijeme utječe na značenje barem u nekom obliku. Koliko je Homer lomio pločica i s kim je dijelio, o tome se može nagađati, da ih je spojio u cjelinu toliko mu treba vjerovati; znači da je Kod cjelovita šifra a sve ispod toga je nedovoljna istina, i filozofski Bitak bi trebao biti cjelovita istina ako se tako dogovorimo!? Da li je Homer filozof to nije dovoljno dokazano, njegov umjetnički lik Odisej baš je ljubitelj mudrosti a Homer se i s njim pomalo izruguje; sve zavisi kako tumačimo ili barem doživljavamo pojedine fenomene, nije sporno da je Homer umjetnik i to prvi pravi za evropske prilike.
Možda je nekome neshvatljivo da se Homerova veličina pojavila baš na periferiji Evrope a nađe se svakakvih kritičara još u njegovo vrijeme, unatoč tome Homer je preživio sve napade ali isto tako slabo tko vjeruje da je njegov Mit istinit: to i nije toliko važno jer umjetnička istina ne podliježe dokazivanju, barem ne onako kako se to radi izvan umjetnosti; kad je nešto lijepo onda je to istina za sebe, Homer je nezgodan igrač pa i ljepotu ponekad izvrće na sramotu. Umjetnost dozvoljava i takve izlete ali u krajnjoj nuždi, u pravilu, ljepotu ne treba kvariti kad se do nje nekako dođe; ono što nije lijepo dovoljno je prisutno i bez umjetnosti, uljepšavanje stvarnosti nasušna je potreba čovjeka od kad zna za sebe.
Homerov slučaj zanimljiv je i po tome što postoji ime i djelo a mnogi kažu da kao osoba nije postojao nego je kao šifra nešto sasvim drugo, asocijacije idu od kombinacije više osoba pa do pravog kolektivnog duha; ako je i tako, čemu praviti dramu više nego što je potrebno, oni koji mu priznaju osobnost kao pjesnika na čudan način ga doživljavaju kao slijepog lutalicu ili čak taoca a ne kažu čijeg i zbog čega!? Naprosto, ima svega kad je Homer u igri pa sve do krajnje misterije, uvodno je rečeno da nema bitne razlike u starijem i novijem vremenu i za nastavljače tumačenja ostaje jedino njegovo djelo kao izvor podataka za maštovite interpretacije; zapisivači Homera problem su za sebe a tu su i prepisivači, prevođenje na pismeni jezik posebna su tema problema i dilema…
Onaj Heziod bio je i sam nekakav pjesnik a više se proslavio kao povjesničar, po nekim mutnim tragovima on je već bio pismen ali ni njegov identitet nije dokazan u današnjem smislu poimanja: unatoč tome uzima se pretpostavka da je manje maglovit od Homera, da paradoks bude veći neki se mudraci spore oko toga da li je Heziod stariji ili mlađi od Homera; po mogućoj pismenosti trebao bi biti mlađi a kao potencijalni Homerov učitelj logično je stariji, svačim se ljudi bave kad nemaju pametnijeg posla. Ima tu zlobe i zavisti jer je Homer bio i ostao poznatiji od Hezioda a mnogim pismenjacima to ne ide u glavu, još kad se uzme navodna sistematizacija povijesti vremena onda se zna na čijoj strani je naučna pravda dok se ne pokaže drugačije.
Gospodin Grof ističe jezgrovitu smislenost u Homerovoj poeziji, ta se misao odnosi na smisao postojanja čovjeka pa je i to fraza bez dovoljno dokaza; što se tiče Homerove formule do nje tek trebamo doći ako uspijemo, Grof je naslućuje ali ne može ući u tajnu zagonetke. Usputno rečeno, kao da se i na internetu zanemaruje sadržajno tematiziranje Homera ili ne postoji dovoljan interes korisnika, ono što postoji to je ponavljanje općih konstatacija bez dubljeg ulaženja u taj zlatni rudnik pun simbolike.
Homerov Kod je toliko šifriran da je to i za umjetnost neobično, kao da je u igri neka paralelna stvarnost u istovremenosti procesa: figurativna pločica prilično je razlomljena pa je cijela formula usmjerena na sintezu mozaika, sama analiza kao da i nije postojala nego je sve učinila viša sila i u tom smislu Homer cijeni sudbinu kao pravo jačeg; istovremeno koristi ono što može a to je sakupljanje komadića svoje osobnosti u granicama umijeća koje mu je opet od nekud dato, u tome čak vidi svrhu života kad nema nešto bolje. Dokazni postupak nešto je duži a tek smo krenuli, nije Homer ni muško kako se priča nego je razbacan svud po malo; kad žene ne bi imale mušku energiju ne bi ih ni postojalo, moramo i muškarcima priznati ženski dio Koda jer sve drugo ne hoda!
Oni što su došli na ideju da je Homer slijepi lutalica ne kažu kako može da luta ako ne vidi kud ide, mora biti da ga netko ili nešto vodi a to je priča za sebe!? Ipak je Homer naginjao na mušku stranu a to bi se moglo dokazati u skraćenom postupku, čak i ako je zatočen od ženske strane dobiva nekakav smisao: Helena je u njemu kao i zvijezde sličnog ranga, muški dio je ranjiv a ni jedna žena ne bi poradi toga jadikovala koliko to Homer čini; ako je ovaj dokaz nekome smiješan neka smisli bolji, do Zeusa nismo još ni stigli a kakav je tek on slon!?
Zeus je kao slon jer je sklon oponašati veličinu a dozvoljava da ga drugi jašu, još su gori bili dinosaurusi i zato ih više nema; kad se pretjera u neku krajnost onda je vrag odnio šalu, moglo je u Trojanskom ratu biti i više žrtava pa čak i da Helena ugine u svojoj ljepoti a sva je sreća da do toga nije došlo. Nije došlo ni do zaborava na Homera a razloga se nađe, Homerov Kod mora imati duboko korijenje u ljudskom pamćenju: ljepota je istaknuta i velika cijena koja uz to ide, vrijeme u kojem se odvijaju događaji ne mora se mjeriti na uobičajeni način jer je u igri puno toga neobičnoga; javlja nam se čovjek prije pisane riječi a to može ići u daleku prošlost koliko nam mašta dozvoljava, umjetnička sloboda pogodna je za takav vremeplov i ne radi se o jednosmjernoj projekciji.
Projekcija je dogovoreni pojam za razne potrebe i nećemo ići u detalje, ako pođemo od pretpostavke da je Homerov Kod sastavljen od niza projekcija onda se postavlja pitanje s kime se on to dogovarao: uz sve dodatne pretpostavke moramo ostaviti mogućnost da nije sve dogovoreno nego je nešto nastalo i automatskom obradom podataka, izvorne informacije mogu biti vanjske i unutarnje a najčešće su mješovite. Cijenjeni čitatelji, psihičke projekcije nemojte usko shvaćati i postavljajte si kontrolna pitanja što psiha nije, Homerov Kod je finalni produkt u tom lancu a za njim tragamo: morska projekcija je doživljaj a kopnena projekcija i više od toga, nešto se gomila na račun nečega a ta bilanca nije stabilna; snovi su najbolji primjer tog vašara pa što god o njima mislili, umjetnost je bliska snovima upravo zbog simbola a da još uvijek nije isto.
Zapravo, Homerov umjetnički Kod je blizak snovima a kasnija umjetnost nešto je drugačija, vanjski kontekst se mijenja a snovi ostaju gotovo isti: ta bi se teza mogla braniti uz malo dobre volje, već kao pretpostavka ima svoju težinu a opet su snovi sudac ako boljeg nema; budna svijest ima svoje granice moći a valjda će i ta tema nekad na red doći, jezik simbola u budnom stanju nije isti kao u snovima! Ako simboli u snovima nisu dovoljno jasni onda ćemo pozvati u pomoć Homera, to zapravo i jeste svrha ovog dekodiranja a u prvoj knjizi pod nazivom Originalno tumačenje snova nalaze se polazne pretpostavke za put u nepoznato; ovdje se daje puno detaljniji uvid u tehniku i mehanizme djelovanja simbola kroz umjetnost, izvorna ili Originalna astrologija počiva na istim temeljima dok se nije počela udaljavati.
Homer ne kreće u Trojanski rat prije nego što se dobro pripremio, mogu se pojedini dijelovi Ilijade odvojeno promatrati ali cjelina daje puno bolji pregled uzročno posljedičnih veza: za navodnu otmicu Helene postoji više razloga a posljedica je Trojanski rat, tu se ne radi o teoriji slučaja a sudbina je puno složeniji fenomen; čak i moćni Zeus priznaje sudbini jaču silu od njegove, Homer ne staje na tome a homerolozi ne umiju da ga prate. Za budnu svijest sve se odvija na kopnu a Homerov Kod sadrži i morsku dimenziju, čak se i Odiseja tome vraća ali kao Mit gura se u bajku: ni za Zeusovu majku nitko sluha nema a kamo li za prijašnja pokoljenja, najveći je paradoks da se oko Gradske kapije tolika koplja lome!
Homer je nepismen ali nije naivan, kad Agamemnon žrtvuje Kćerku onda Homer ne upotrebljava apstraktni naziv Anima nego konkretno ime Ifigenia: može izgledati da Homer pojma nema o tako stručnim pojmovima iz puno kasnijeg vremena a može upućivati i na samu genetiku, na više mjesta Homer koristi sličnu tehniku ali to gotovo nikoga ne zanima; svoju premilu Robinjicu Ahil ustupa drugome, Paris je zaboravio na svoju Gorsku nimfu a Odisej se hvali vjernom Penelopom ali gleda da se što kasnije susretnu. Ženski simboli još su mutniji za one koji ih prevode u znakove, već kod Helene to je prilično dramatično: ona rado prihvaća Zeusa za oca a već kod Menelaja pokazuje koliko je neozbiljna kad su muškarci u igri, za Parisa će reći da je oteo protiv njezine volje tako da opet pravi distancu; na prvi pogled, Kasandra je još teži slučaj a ne mora biti, ona ne vjeruje ni Apolonu a kamo li drugim muškarcima ali ima pravog Animusa u sebi pa je samozaljubljena kao ona Perzefona!
Kako je Homer mogao da poveže tako oprečne stavove, smislenost nije upitna unatoč tome što djeluje kao umjetnička mašta!? Ni umjetnost nije pala s neba, čak i ako je pala negdje se zadržala: moderna astrofizika sve otvorenije govori da je na Zemlju stiglo puno kozmičke prašine i nešto krupnije materije a o energiji pjeva prave bajke, kad Homer kaže nešto slično onda mu se ne vjeruje da je on to mogao znati; snovi će reći da je Homer znao više nego što igdje piše, izražava se svojim jezikom kojeg su zapisivači sigurno donekle deformirali ali i kao takav je fantastičan!
Homerov Kod je specifičan i po tome što su olimpijci antropomorfna bića, nije Homer jedini takav ali ih je približio smrtnicima više od ikoga: čak se neki smrtnici mogu ugurati među olimpijce na temelju izvanrednih zasluga, Zeus je jurio i lijepe smrtnice a neke su mu se i nudile dok se morska nimfa Tetida kao olimpijka čak udala za smrtnika; inače su smrtnici voljeli oponašati olimpijce a umiljavanje je bila masovna pojava, olimpijci su nestali kad su smrtnici preuzeli tu uzvišenu ulogu a to bi se moglo i naučno dokazati.
Do sada je prilično jasno slijedeće: Homer naginje na mušku stranu, olimpijci su mu uzor pa i smrtnike ocjenjuje po tom kriteriju; modernim jezikom može se reći da su mu Anime važne koliko i konkretne žene ako ne i više od toga, u tom smislu nema bitne razlike između olimpijki i smrtnica. Naravno da je Zeus vrhovni olimpijac ali i vrhunski simbol pa mu Homer posvećuje posebnu pažnju, i kao takav Zeus pokazuje neka ograničenja a već je rečeno da je sila sudbine jača od njega: od ostalih problema koje Zeus ima to su žene na prvom mjestu a tu već pokazuje volju za moć, teško je reći da je sva sudbina u tome ali nije ni daleko od toga; već s prvom Ženom Metidom imao je neko dramatično iskustvo i od muke je progutao, Hera mu je druga Žena i čak sestra ali ni s njom ne cvjetaju ruže!?
Što se tiče Anima tu Homerov Zeus svašta eksperimentira, čak bi se mogla pobuditi asocijacija da između ta dva slučaja postoji korelacija: što ima više manifestnih nesporazuma sa ženama to se jače odražava na latentnim idejama kako da ih nadigra, ne treba zanemariti ni tužnu dramu da je ljubav prema morskoj nimfi Tetidi ostala nedomašena! Sad treba obratiti pažnju na Zeusove kćerke a ima ih više, u simboličkom smislu traži se utjeha da će ga netko razumjeti pa čak i više od toga: ona Perzefona pokazala se kao još neke ali to je u nadležnosti brata Hada pa nećemo o njoj sada, Homer kaže da je i Afrodita Zeusova kćerka a to će izazvati nesporazume u kasnijoj povijesti umjetničkih simbola; imajući u vidu peripetije oko Zlatne jabuke moglo bi se reći da je Zeus promišljao što bi bilo kad bi bilo, u tom smislu pustio je Afroditu da pokaže svoje zadnje namjere.
Ne mora se praviti inverzija vremena jer Zeus istovremeno radi na više projekata, Afroditu je Zeus stvorio sa Zlatnom kišom a to već asocira na Homerove suze: treba dozvoliti i takvu umjetničku slobodu jer svega se nađe u narodu, sad i Helena dobiva veći smisao iako je njezina majka Leda smrtnica; kao umjetnik Homer voli ekstreme da bude napetije a kao istraživač imao je dovoljno razloga zašto to čini, Zeus je već stvorio Atenu kao ženu i upravo je želio provjeriti kud ona naginje!? Ona Zlobnica što je ubacila Zlatnu jabuku nameće se kao logična sudbina, smrtnici će poslužiti u eksperimentalne svrhe i tu će Helenina ljepota odigrati svoju ulogu: Homer maksimalno koristi kombinatoriku mašte ubacujući u igru olimpijce i smrtnike, kad se smrtnici razigraju onda će lakše proći cenzuru i kod olimpijaca.
Došli smo do važnog određenja Homerovog Koda ali još uvijek neki dijelovi formule ostaju nepoznati, vraćamo se muškim simbolima koji su dobro zakamuflirani smrtnicima: u Trojanskom ratu Zeus i njegova Braća drže se po strani a njihov ćaća Kronos u dubokoj je opoziciji, neki će smrtnici ostati na životu da svjedoče o ratnim podvizima; za divno čudo da će Menelaj preživjeti a to je bitno odobrovoljilo i samog Zeusa, glavni vojskovođa Agamemnon daje naslutiti da rat nikad nije završen a mudri Odisej je savršen u podvalama sebi i drugima. Na Trojanskoj strani puno je tužnije, izgubili su bitku a ima se što analizirati: izoliranje od fizikalnog polja teška je greška za duže ratovanje, gradske zidine i kapija imaju svoju simboliku a postoji nešto još gore; Helena je značajnim dijelom zaslužna što su Paris i Hektor pali na bojnom polju, Ahil je još složeniji slučaj iako je ratovao na pobjedničkoj strani a to znači da je zanemario svoju Animu kao i nesretni Agamemnon
Što je iz svega toga Zeus mogao zaključiti a Homer dokučiti, radi se o dubljem sloju tumačenja Homerovog Koda!? Helena je za nekog Anima a za nekog nešto drugo, u tom smislu i Afrodita igra dvojnu ulogu dok je Atena nešto treće: pokazuje se na sliku i priliku samog Zeusa a to je nešto više i od same Anime, njezina ratnička nastrojenost govori i o muškoj genetici! Možda je to Zeusu bilo dovoljno saznanje ali Homeru sigurno nije, u igri su polovi i spolovi a to nije isto: Atena je intuitivni proizvod i kao takva pokazuje više od ostalih, Homer završava Ilijadu s puno toga nedorečenoga a Odiseju gradi na novim temeljima opet pazeći da ne izazove Zeusa; lutanjem Odiseja Homer obogaćuje morsku projekciju, sve je pripisano smrtnicima iako je nepismen a zapravo elegantno pjeva o samom Zeusu!
Ako tako tumačimo Homera onda je šifriranje na granici razuma, mora ponešto skrivati sam od sebe a jedino mu snovi popune praznine: znači da ni umjetnost ne ide do kraja ali je Homer mogao ići malo više, pismenost će pomjeriti granicu od tada pa do ne zna se kada; horoskop će prikazati i ono što Homer nije mogao ali pod uvjetom da se zaboravi na Homera, u slučaju da se uzmu oba Koda onda to prelazi granice razuma. Zapravo, nadilaze se granice jezika i nastupa tišina kao što su Ribe šutljive, još uvijek imaju simboli što reći ali svojim jezikom smislenosti: suprotnosti su istovremeno u igri a zajedništvo je stupnjevano, razrješenje dramaturgije početak je novog ciklusa a cirkusa nikad ne fali; rat u miru ne prestaje nego poprima drugi oblik, Homer i o tome pjeva ali ga slabo tko čuje!
Ako ćemo pošteno i otvoreno, bilo je ovako: Homerov Kod nabijen je raznim strukturama dinamita a efekti su dvosmjerni, najdublje tragove pamćenja ima morska nimfa Tetida; polu olimpijka Helena samo je blijeda kopija originala ali može poslužiti u eksperimentalne svrhe, u povijesti vremena najveći teret sudbine snosi Afrodita dok je Atena vizija budućnosti koja nije baš sjajna. Had je došao do sličnih nalaza kod one Perzefone a smrtnica Kasandra još je tvrdoglavija, nisu to feministkinje u današnjem smislu jer i sama Atena ima nekoliko slojeva šminke: kao Zeusovo dijete iz moždane epruvete obećava mu da će svaku bitku dobiti a Homer se zanosi iluzijom da je ljubav moguća i bez rata, toliko mu i Zeus odobrava u svojoj cenzuri a filozofski Bitak pokazuje da ono što jest nije da nije!
Da li nije pronađen pravi Bitak ili još uvijek nije vrijeme za njegovo ozbiljenje, o tome i snovi mudruju, horoskop će pokazati još veće suprotnosti u igri a tko ne vjeruje neka provjeri: Zeus će odustati od Zenita Olimpa i postati umjetnik kao sami Homer, takav evolutivni skok zakočit će i samo vrijeme dok će Atena nestati u nepoznato smjeru; o tome će biti posebno govora a sada je bitno što bolje oslikati startne pozicije, Zlatnu jabuku još uvijek drži Afrodita bez obzira kako je do nje došla pa bi i feministkinje trebale reći koju za dušu svoju!? Po svemu sudeći, molekularna biologija mogla bi odigrati svoje oslanjajući se na genetski inženjering, ne bi bilo zgoreg poslužiti se intuicijom koju Homer ima a onda je i njegov Kod na dlanu!
Znači, ljubavi je bilo kakve takve pa ni toga nema, mogla bi i lijepa umjetnost da bude slobodnija u traganju: ljepota je sve pokrenula a dobro i zlo idu zajedno, nije to ništa novo ali zlo sve manje miruje što se više potiskuje: sam Homer je potisnut u sadržajnom smislu a forma ga održava na životu, barem tako izgleda na prvi pogled ali postoje više sile koje diktiraju drugačije; ne bi se Homer ni pojavio da ne zrači magičnim čarima, njegova nekadašnja vizija jača je nego današnja televizija zajedno s internetom! Svi su se gurali da uđu u Homerov program jer se to na daleko čuje, ne samo u prostoru nego i u vremenu; tko bi znao za Helenu da nije bila Homerova ljubimica, ne bi ni Zeus doživio toliku slavu da nije imao masovne medije na svojoj strani!
Morska nimfa Tetida pomaže Zeusu kad je najpotrebnije a njegov brat Posejdon još je u prisnijim odnosima, ni jedan je nije oženio ali to ne znači da su simpatije nestale: za neke svrhe mogu poslužiti i smrtnici kad ne ide drugačije, upravo je ljubav diktirala da nisu željeli kvariti odnose; jedan dio simbola govorio je drugačije i zato je ova knjiga potrebna da se kompletira istina, jesu Braća bili iznenađeni nekim događanjima ali vremenom se pokazalo i drugo lice stvarnosti. Hera je pripremala Zeusu urotu i čak su bili uključeni neki poznati olimpijci, Tetida ne samo da to nije nikad činila nego je pomagala Zeusu u kritičnim trenutcima: što je to nego sudbina koja ima dva lica, stara ljubav zaborava nema i toliko da smo na čisto!
Homerov Kod sadrži morsku i kopnenu projekciju i ne zna se koja je jača, pismenjaci će naginjati u jednu stranu a to traje i do danas: gospodin Grof ne može ući u Homerovu formulu jer žmiri na jedno oko, to je sudbina cijele nauke i neka se drži svojeg polja igre; na taj način ne može se ni umjetnost tumačiti i treba je prepustiti simbolistima, već je Heziod došao u sukob interesa a o tome ćemo kasnije. Da li su u igri dvije paradigme o tome se treba dogovoriti, Tetida istovremeno Zeusa privlači i odbija a sve zavisi kada je koja frekvencija jača; znači da i sama istovremenost ima svoje faze pomaka ili je barem više frekvencija u igri, Homerov Kod traži nešto treće pa je čak i Atena upitna!?
Zeus je želio Afroditu za kćerku pa je dobio Helenu u zamjenu, to samo govori koliko je želja bila ne-ozbiljna: nije ni Helena istinski željeno dijete i zato se pretvarao u bijelog labuda a sinove Blizance poslao je u svemir; nužda je jedno a slobodna volja nešto drugo, nije ni Tetida mogla što je željela i tako se tješe u vječnosti! Igra polova je dobra kad nema bolje, to je Platonska ljubav a sve ostalo završi u grijehu; u tome je razlika između erosa i erotike u zadatom kontekstu evolucije, Had je sudio dušama smrtnika sve dok nije stigao do olimpijaca i onda je stao. Znači da postoji i nepoznati Homer a i onaj što je poznat pogrešno se tumači, u tome je tajna njegovog Koda jer se simbol silom prevodi u znak!
Homerov Kod sadrži i ono čega nema a to zdravom razumu ne ide u glavu, ne bi on pjevao o ljubavi da je ima nego bi uživao: barem pjesma ne bi bila tako tužna a kome je vesela to je priča za sebe, ne uživaju smrtnici kad olimpijci plaču ali im je malo lakše u duši; olimpijci zrače vrhunskom moći ali i oni na red moraju doći, njima je još gore baš zato što su vječni a neki problemi izgledaju nerješivi!? Znači da i od smrti ima nešto još gore, puko vegetiranje nije zabavno ako se mora stalno potiskivati: svašta dođe na pamet dok smo budni a u snovima pogotovo, Homerov Kod ništa ne isključuje i zato je tako bogat; selekcija misli već je neko zastranjivanje pa da je kakav kriterij u igri, ljudi se plaše razaranja uma a velika je pitanje s koje strane prijeti veća opasnost!?
Homer se odlučno suočio i s krajnje morbidnim scenama a njegov Zeus na sve je spreman, ne žali ni vlastitu glavu a kamo li tuđu: pustimo na stranu fraze da je to samo figurativna igra kad se od čovjeka i ne traži više, zar nije ideologija najveća mitologija pa da je koliko moderna; ljepota Helene i danas je vladajući model i još joj se manje sagledava drugo lice ili naličje, od malog polisa se stiglo do megalopolisa a da li je u tome sve lijepo?! Kad bi usporedili velike gradove i more slabo bi tko primijetio sličnosti, niti gradovi mogu zamijeniti more niti trebaju: u igri su surogati a čak je i original upitan, zato snovima nikako ući u trag jer se traži nešto treće; u Trojanskom ratu neće Zeus da navija ni za jednu stranu a čak se i Helena drži mutno dok ne vidi tko će biti pobjednik, Homer je morao završiti Rat na podvalu kad ne ide pošteno.
Zeus nije pravio probleme drugima jer ima dovoljno i svojih, nije ni Homer hvalio Odisejeve mudrolije nego ih spuštao u realne okvire: patrijarhat se održava nuždom prilika jer nema boljeg modela, nitko nije sretan zbog toga ali je sudbina takva; olimpijci si daju slobodu da vode slobodnu ljubav baš zato što je nema, niti ima prave slobode niti ljubavi i Homer promišlja što je od toga dvoga uzrok a što posljedica!? Zeus shvaća da sloboda za sebe nije dovoljna a dati je svima nije moguće, tu je i Atena pala na ispitu a neki su jedva dočekali: Afrodita maše Zlatnom jabukom a Helena se ne čudi što za njezinu ljepotu mnogi daju život, Hera im drži moralna predavanja iako ne sanja baš tako ali to nije dokazati lako!
Homer je koristio simboliku iz blizine i daljine a sve je to isto u drugačijem pakovanju, gradska kapija Troje najbolji je pokazatelj koliko je fingirana: ne može se ona otvarati i zatvarati jednostrano a bilo je i toga, Morski tjesnac nedaleko od Grada ipak je stvoren davno nekada; morska nimfa Tetida ne odupire se sudbini nego žaluje za jadnim sinom Ahilom a čak je znala da će mlad poginuti, na onom svijetu i on se kaje da je moglo biti i drugačije. Homer ipak hoće reći da nije moglo biti bitno drugačije a to nije utjeha ni živima ni mrtvima, i Odisej se vraća kući kad se uvjerio da mu ne može biti gore nego što jeste: Penelopa kao Anima može proći ali kao drugi spol malo teže, jedno je njezina vjernost kao vrijednost pred drugima a za Odiseja lično to je malo naporno; ni Kasandra kao tip ne bi ga zadovoljila a teško je naći optimalnu varijantu, uvijek tuđe izgleda slađe dok se ne pokaže drugačije.
Homer je suviše izbirljiv ali tako mu je moglo biti, njegova mašta neće da prašta kad je već ima: nije on ništa fiksirao za sva vremena a usmena poezija je sklona da čita samo vrijeme, tako je Homer tumačio da i od dobrog ima bolje a ne samo od zla gore: svaka čast Afroditi ali njezina zvijezda je na zalasku, neće ni Venera bolje proći ali kad do nje dođemo; Zeus traži nemoguću mogućnost a Homer mu daje za pravo, odreći će se i vlasti ali neće ničemu robovati. Naravno da postoji opasnost od obmane pa da se jedno priča a drugo radi, tu je Homer strogo dosjetljiv i kontrolira vlastito ponašanje: nije se Zeus izjasnio o Zlatnoj jabuci ali je dozvolio drugima da to čine, čak i kad se Hera otkrila da ima cijelu Aziju u svojoj jurisdikciji na to se Zeus oglušio a informaciju je duboko utisnuo u pamćenje.
Ne mogu Zeusa izbaciti iz takta nikakve gluposti jer je on to već iskusio, ako ne on ali njegova genetika: bio je on nekad šutljiv kao riba i skakutao kao žaba, sve je džaba ako se ne osjeća sretnim; imao je hromog sina Hefesta i on mu je pomogao da rascjepi svoju glavu, tada je Afrodita bila njegova službena žena pa je mogao snahu dobro upoznati. Kako je samo zbunila Parisa s par riječi, obećala mu najljepšu ženu na svijetu i ovome je bilo dosta: niti je vidio do tada pa čak ni za nju čuo nego je povjerovao Afroditi na blef rječiti, nije ga šteta što je tako prošao ali i drugi su stradali uz njega; pa da li su drugi bolji kad su stali na njegovu stranu, čak i oni što su bili na drugoj strani borili se za tuđu Ženu!?
Povijesna pravda i nepravda mora se pratiti s razvojem institucije privatnog vlasništva, Homer hoće reći da Helena ne može nikad biti nečije vlasništvo osim u strogo ograničene svrhe kao i svaki drugi znak; to što se njoj robovi nude sami njihov je problem, Homerov Kod ne robuje nikakvim predrasudama i u tome je jezgro njegove formule. Čobanin Paris je pobrkao lončiće a nije jedini, on je naivan mislio da njegovu Gorsku nimfu može zamijeniti Helena ili neka njoj slična: to su različiti pojmovi kao nebo i zemlja, i u takvim okolnostima može se nešto postići ali očekivanja trebaju biti realna; ako mu je bio cilj da se na taj način dokazuje neko vrijeme to je uspio i bez rata, nitko mu ne bi zamjerio da je Helenu vratio tamo od kud je došla.
I Menelaju bi dobro došlo da se Helena malo proluftira a sve u cilju mira, kad ne ide drugačije onda je rat jedina mogućnost: pustimo na stranu kakva je to otimačina bila jer ne postoje meritorni svjedoci, čak bi Paris imao olakšavajuću okolnost što je Afrodita manipulirala iz svojih interesa; kad smrtnici hoće biti olimpijci onda dobiju što su tražili ako nisu bolje zaslužili, to je jasno i nepismenima a možda i više od toga!? Nije Helena bila ni Menelajevo vlasništo nego se udala radi reda, takvi su običaji pa je i Menelaj pristao a drugo je što misli u sebi: Homer je na diplomatski način sve objasnio svom Zeusu, i drugima je postalo jasno da je sadržaj važniji od forme; ipak se forma mora formalno poštivati da bi sadržaj imao pokriće, Čobanin je sve pomiješao u glavi kao i cijelo pleme iako su živjeli u Gradu.
Homerovu formulu malo je teže predstaviti kao prostu jednadžbu jer ona ima nekoliko zagrada u diferencijalnom računu, već je rečeno da polovi i spolovi nisu isto a to se odnosi i na prateće pojave: patrijarhat ne bi postojao da nema matrijarhata a ni to mnogima ne ide u glavu, monogamija ima ekskluzivno pravo na javnu upotrebu a poligamija je već javna tajna; Homer o tome strogo vodi računa jer razlikuje dobro od zla ali nije rečeno što je koje pa treba dobro promisliti, u pismena vremena jedni pišu drugima a to nije direktna komunikacija. Homer je numerolog koliko zna brojati na prste a slijep je za ono što vidi, ljudsko pretvaranje poznaje kao svoj džep pa traži ono što je iza toga ali pazi kako će se izraziti kad ga nađe: njegovom Zeusu sve je od nekud poznato tako da ga Homer ne iznenađuje, malo je nezgodno kad Zeus sanja pa vidi više nego što bi trebao; da ne bi Homer izgubio na rejtingu dodaje i ono što Zeusu nije poznato, umjetnost koristi i više materijala nego što je to neophodno za zdravi život.
Kad nimfa Tetida moli Zeusa da urgira kod Hefesta kako bi Ahil dobio najbolji oklop, onda ne treba puno objašnjavati jer je lančana veza logična u zadatom kontekstu; ono što Zeusu ne smije reći otvoreno to je ranjivo mjesto koje svi imaju pa tako i on sam, naknadno zaključivanje prepušta se njegovom tumačenju a Homer još uvijek ima uzmak da se to odnosi samo na smrtnike. Vidimo koliko je diplomacija važna u umjetnosti a pogotovo u pismena vremena kad se zbog jednog zareza može izgubiti glava, kad bi Homerova formula bila do kraja jasna onda bi se lako pročitala zadnja namjera a to nije kulturno ni u njegovo vrijeme; nije slučajno proročica Pitija nerazumljiva a Homer si ne smije ni toliko dozvoliti, mora dobro odmjeriti da bude zanimljiv i poučan svom Zeusu.
Had je bio samo na jednoj skupštini Olimpa i nikad više, to znači da u podzemlju nesvjesnog ima tajni više nego što igdje piše: to je u Homerovo vrijeme bilo sasvim normalno, čak se znalo o čemu je i zbog čega toliko tajni ali se nisu glasno spominjale; što vrijedi kasnijoj psihoanalizi da puno toga pretpostavlja o nesvjesnom kad ne zna objasniti zašto nečega nismo svjesni, terapijski efekti od takve dijagnoze mnogo su problematični. Znači, nekad se znalo čemu služi tajna jer su je poznavali, malo se skrivalo od djece dok i oni ne nauče lagati ali u strogo ciljane potrebe: zaljubljivanje u roditelja suprotnog spola njima je bilo smiješno a nisu se ni roditelji zaljubljivali u djecu kao kasnije, psihički kompleksi mogli su biti čisto na robovskoj osnovi dok priroda i to ne regulira.
Neki Heziod pokušao je biti pametniji od Homera pa ćemo se i time pozabaviti, uvijek je bilo zlobe i zavisti a Homeru je i to poznato čak u ravni sudbine: prisjetimo se one olimpijke zadužene za resor svađe i zavisti a koja nije bila pozvana u svatove morske nimfe Tetide pa je baš zato došla, nije ni Homer pozivao Hezioda na dvoboj a on se još hvali da ga pobijedio; pismeni ljudi više vjeruju Heziodu jer je on to zapisao, što se sve napiše to je jedno a istina može biti nešto sasvim drugo. Homer je morao znati čitati Zeusove misli, i ne samo njegove, a kako je ušao u tu tajnu to je stvar teorije koju odaberemo; providnost je fraza bez dokaza ali to ne znači da nema smisla, da bi se nešto pro-vidjelo treba imati svojstvo reflektiranja i Homer je uspoređivao rezultate od više sudionika u istom vremenu.
Zeus je ideja koja je smisleno strukturirana, tu ništa nije mutno kao u nekim drugim slučajevima: postoji jasno porijeklo, pobočni svjedoci i nasljedni rezultati; kad se sve zbroji i oduzme Zeus ima identitet da zrači i drugima, to znači da je u igri forma i sadržaj istovremeno i samo je pitanje tko će što prije registrirati. Morska nimfa Tetida je u postupku strukturiranja i modeliranja, kao zakašnjeli primjerak vrste koji zorno pokazuje kakvi su i drugi nekad bili: Afrodita i Hera su daleko odmakle u svojoj evoluciji pa samo zbunjuju Zeusa i ostale muške olimpijce, smrtnici nisu ni svjesni koliko su zbunjeni pa otvaraju dušu na onom svijetu kad nemaju što izgubiti.
Prosto rečeno, Homeru je stalo do sadržajne igre a povjesničari misle da su pametniji što im forma igra pred očima, umjetniku se forma otkriva sama po sebi a strogi formalisti do sadržaja nikad i ne dođu: takvi su u glavnom tumači Homera i zato u njegovu formulu ne mogu ući, njima je važnija forma stiha i da li je pjevao jedan ili više njih; još se trude da utvrde što nedostaje kao da je netko svjedok originalnom Homeru, nije im ni na kraj pameti da su principi važni a ostalo su nijanse! Kad Agamemnon žrtvuje kćerku Ifigeniju o tome i Psihoanaliza šuti jer nema sintezu slučaja, povjesničarima je to puka informacija koliko su ljudi nekad bili zaostali a nemaju pojma koliko je stvar urgentno aktualna!?
Pogledajmo kako je Heziod otkrivao toplu vodu dok majstori odu, čak se hvalio da je i on nekakav stihoklepac a drugi ga citiraju kao vjerodostojan izvor; bitno je nešto otisnuti a ostalo potisnuti, zloba traži na kome će se iskaliti a u povijesti uvijek ima materijala.