SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić


2. TOPLA VODA HEZIODA

Neki povjesničari se još uvijek spore da li je njihov kolega Heziod stariji ili mlađi od Homera, kao da je to bitno u ukupnom rasporedu figura; valjda je mlađi kad je naučio pisati a da li zna čitati to je drugo pitanje, on se usudi pisati povijest olimpijaca a ne poznaje ni smrtnike. Po Heziodovoj stručnoj ekspertizi Afrodita bi trebala biti Zeusu teta a za Tetidu nije ni znao, isto tako on je znao tko je koga i na koji način rušio s vlasti: kad se sve zbroji i oduzme ipak je Homerov Zeus puno originalniji i cjelovitiji, mogao je čitati povijest na žmireći pa čak i budućnost; kad je uspio stvoriti Atenu kao ženu onda može i puno više, nije Atena bila savršena i završena ali kao ideja može da traje! Koja je kćerka savršena kao i sinovi, od kakvih su roditelja i dobri su!?
Nije Heziod jedini koji se petlja u ono što nije vidio, nije ni Homer vidio vrijeme prošlosti i budućnosti ali ga je osjetio i maštovito izrazio: Heziodova verzija može biti jedna od ostalih ali to ne znači da negira ostale, to što je zapisano samo govori da nema drugačiju viziju; Homer je gradio viziju u hodu i nikad gotova nije kao ni vrijeme u svojoj beskonačnosti, za Homera je i san stvaran iako nije tvaran! Dolazi na red temeljno pitanje na koji način je Heziod mogao bolje poznavati postanak olimpijaca od Homera, ne radi se o navijanju za jednu stranu nego je upravo obostrana igra zanimljiva: nije Heziod jedini koji ima svoju verziju ali je poznat po izuzetnoj sistematizaciji vremena, sve kreće iz nekakvog Kaosa i vremenom Afrodita postaje ljepša od svog brata Kronosa; već na toj stepenici evolucije Heziod je fiksirao Afroditinu ljepotu za sva vremena pa u vječnosti nema ni starenja.
Ipak se generacijski dešavaju neke promjene barem u simboličkom smislu, i Heziod se najviše bavi Zeusom jer je on vladajući arhetip ali nema pojma da bi se povijest mogla vraćati i u nazad: tako nakaradna ideja nije Homeru strana iako ga drži princip nade da do toga neće doći, u Trojanskom ratu mnogo je junaka izginulo pa bi žene mogle postati većinski dio vrste; sudbina Agamemnona kao da upućuje na još gori scenarij ali Homer ne isključuje mogućnost da će muškarci postati pametniji nuždom prilika, Odisej se gotovo uvjerio da prema ženama mora smisliti neku posebnu mudrost! Vidimo da Homer ima veću slobodu manevriranja baš zato što se nije fiksirao niti na jednu mogućnost, teorija relativnosti za njega je prilično praktična; morska nimfa Tetida potencijalno je sposobna za daljnju transmutaciju dok je Afrodita tvrđi orah i treba je preodgajati, s Atenom je Homer došao na ideju da ni kod Zeusa nije sve u redu!?
Zeusovi javni poslovi ipak su u sjeni privatnog odnosa prema Heri, jasno je Homeru zašto je došlo do takvih običaja na kopnu ali istovremeno vidi paralelnu stvarnost u moru i to mu ne daje mira; Posejdon dolazi na skupštine Olimpa i još se hvali da može kako hoće, u odnosu na javno mišljenje Zeusovo privatno postaje tajno i ne samo njegovo. Heziod se pretvara u objektivnog promatrača zbivanja a to je daleko od istine, čim je rekao da nešto jest a drugo nije to je već zastranjivanje a pogotovo kad se zapiše; Homer je dinamičan i dosljedan u traganju za optimalnim, cilj ne bira sredstva pa je čak i istinu stavio u tu funkciju. Nakon Homera nitko ne radi tako a to se može dokazati lako, njegov Kod je kao brod pazeći na dubinu i širinu istovremeno!
Zanimljivo je da svi i maju potencijalne mogućnosti čitanja vlastite genetike a Homer malo više, nalazi se u markantnom vremenu koje je nešto bliže izvorima evolucije a još nije zaslijepljen njezinim rezultatima: figurativno on je slijep za puku prolaznost i uočava samo ono što je bitno, kod Ahila je uočio da mu je bitka suđena prije nego što se rodio; kad je Atena obećala Zeusu da će svaku bitku dobiti uz njezinu pomoć, njemu je bila puna kapa svega jer su mu već do tada bitke dojadile. Naravno da čobanin Paris pristaje na bitku za ljepotu jer do tada nije iskusio onu pravu, Zeusu su svi zavidjeli da može što hoće a samo on zna kako mu je; ne bi se pretvarao da ne mora, Heziod zna i moralizirati a to Zeusu ništa ne pomaže niti ostalima.
Postoje samo dvije povijesti vremena a to je ona u moru i na kopnu, Homer ih pokušava promatrati u kontinuitetu a drugi se opredjeljuju za jednu i to zna se koju: imao je Platon svakakvih ideja ali je i on pokleknuo pred većinom, Homer je ostao jedini pravi slobodni umjetnik iako je naslutio kud plovi ovaj brod; kad se Odisej vratio kući i potamanio Penelopine prosce Homer je sve rekao, koliko se čovjek mora pretvarati da bi se tješio a nije to slučaj samo kod muškaraca iako je malo izraženiji. Zamislite cijenjeni čitatelji onu nesretnu Kasandru koja prorokuje istinu a nitko joj ne vjeruje, Apolonu nije ni ona vjerovala i tako se krug zatvara: kad se ne vjeruje u jednu istinu onda postoji neka druga istina i nije problem u tome, i Ahejci su imali velike gubitke a što su dobili to neka sami kažu!?
Reklo bi se da Helena nije ništa izgubila osim na dobrom glasu, to je ništa u odnosu na one koji su izgubili život a ni zdravlje nije za podcijeniti: s druge strane, Helena je izgubila povijesnu šansu da pazi što radi, zbog nje će mnoge žene nastradati ni krive ni dužne a da ni same ne znaju zašto su muškarci takvi kakvi jesu; da li je to pravedno neka kažu pravnici, povjesničare ni to ne zanima i tako nam je kako nam je. Homerov Kod je optimalno nabijen a ne pozitivno ili negativno, potrebna je nova Renesansa da se Humanizmu pogleda u lice: Homer lijepo kaže da je monotonija najdosadnija, Menelaj se izmakao odlazeći Djedu na sprovod da bi se Helena zabavljala; nisu imali mjeru da prekinu kad je najslađe, nekima bi to bilo optimalno a Zeus ima privatnu tajnu da takav život nema smisla!?
Što sada kažete cijenjeni čitatelji, da li se isplati boriti za čega i protiv koga?! Novi će heziodi nastaviti pisati povijest a da li se išta novo dogodilo, s pravom će neki osjećati potrebu za krajem takve povijesti pa makar i evolucija došla u pitanje: vidjet ćemo u horoskopu da je evolucija zakočena a ne zna se da li je to nečijom voljom ili nevoljom, Homer se borio rukama i nogama da život dobije smisao i za nagradu je završio u mitologiji; svi imaju nemirne snove kao i nekada ali u tome ne vide ništa mitsko, rado se pozivaju na arhetipsko sjećanje a to je manje od ništa!
Zar je potreban novi Kaos a nađe se i takvih arheoloških dokaza, i volja za moć je fraza ako nema smislenih uzroka za tako nešto: Homer je išao na tenane od uzroka do posljedica a to mnogima smeta iz neobjašnjivih razloga, kažu da nije govorio istinu a to je više nego tužno; zar se nije obistinilo sve što je Homer prorokovao, nebrojeni ratovi i dalje traju a Homer je prikazao prototip Rata u detalje!? Može se govoriti i o drugim razlozima za rat a Homer ih je objedinio u pojmu ljepote, Helena oponaša Afroditu kao simbol ženske ljepote i nije Homer slučajno istakao taj motiv za bitku nad bitkama: Heziod će samo konstatirati stanje ne ulazeći u evolutivne razloge, Homer želi da njegov Zeus ima upravo takvu kćerku ali ga nitko nije razumio u zadnjim namjerama!?
Pokušajmo matematički prikazati zakon same fizike, intuitivno se to rješava puno brže kao u snovima ali tko za njih mari: ljepota Afrodite Helene Venere nije upitna ali sve ostalo jest, Trojanski i ostali ratovi pokazuju svo zlo koje ide uz ljepotu i naravno da to Zeus ne želi; sudbina Zlatne jabuke govori o nižoj fazi intelekta i Zeus opet pokazuje da se distancira, što još ostaje da se odbije od početne želje? Može se uočiti proturječnost da ljepota nije upitna i jest, kod Hezioda nema ni toga nego ostaje objektivno neutralan: još uvijek je u igri polovična istina jer Heziod ne može reći da zna ono što ne zna, Homerovo znanje se posredno oslikava na obilazan ali uvjerljiv način; Zeus tumači evoluciju u rangu same sudbine ali ipak bira ono što ga dira, njegov je idol izvorna Afrodita a toga više nema no on svejedno ne odustaje!
Ovo je dokaz više da se Homer i te kako razumije u povijest vremena i to u sadržajnom smislu, Zeus je zažmirio na Parisovu odluku i formalno je odobrio: zadnje namjere ostaju pod embargom privatne tajne a to je još složeniji račun, može i nimfa Tetida uvjetno figurirati kao Zeusova kćerka jer je i on nekad boravio u moru ali nije to krajnji cilj Homerove epopeje. Zeusova majka zove se Reja a baba mu je Geja, prije Babe mogla je biti samo Afrodita a Zeus hoće da zamijeni samog Urana, sad bi se i Heziod iznenadio što sve postoji u tuđim glavama kao maštovito vijuganje. Znači, u igri su pretpostavke što bi bilo da je bilo, Zeus kritički istražuje gdje su greške u koracima i samo na taj način vrednuje prijašnja pokoljenja; za tako složeno istraživanje ima na raspolaganju cijelu vječnost ali on ne želi gubiti vrijeme, u toj žurbi stvorio je i Atenu protiv svih zakona zdravog razuma ali ne kaje se zbog toga.
I poznata nauka juri kao da joj se žuri ali sve čini na isti kalup, čak mijenja ime u znanost ali paradigmu ne mijenja: Zeus je barem pokušao ono što se činilo nemoguće a možda je i sanjao, izvorna Afrodita nema veze s ratom a kamo li s problemima manjeg intenziteta; nimfa Tetida bila je blizu tome i onda se udaljila, Helena zadržava isto odstojanje od kad zna za sebe. Heziod otkriva toplu vodu da je Afrodita nastala u morskoj pjeni i da je more njezina majka, Homer podrazumijeva sličnu pretpostavku i ne hvali se onim što je opće poznato: u njegovo vrijeme znali su čitati genetski zapis a tamo sve piše, da ne zaboravimo Heru treba reći da je Mjesec puno toga diktirao; od gravitacione mase pa do toga tko će se zaljubiti u koga, ako se netko zaljubi u samog sebe to nije proglašavano bolesnim
Naprosto, bila je velika sloboda u divljini prirode a kultura je sve gušila, i rat je kulturna pojava unutar vrste: kasnija demokracija uvela je robovlasništvo i to nikome nije smiješno, Heziod sve uzima zdravo za gotovo a Homeru ništa normalno nije; nisu olimpijci proizvod svemoći nego nemoći da vladaju sami sobom, smrtnici su barem imali dušu dok ne prijeđe u drugo tijelo. Patrijarhat se mora održati jer je sve drugo još gore, Homerov Zeus toliko je svjestan i spreman je na politički dijalog kad ima s kime; s Afroditom idu pregovori kako tako ali s Herom gotovo nikako, nije Hera lošija od ostalih nego su zlobnici izmislili pogrdne oznake za rogonje a Zeus ne želi biti ni papučar, sve u svemu, Homeru je najbolje da bude umjetnik a tako će nekako i Zeus završiti karijeru u strogoj tajnosti!
Puno je Homer gluposti vidio i zbog toga se stidio, ono što je čuo bilo je još gore: Odisej se hvalio kako je prepoznao Ahila da je muško, majka Tetida ga oblačila i u ženske haljine ali ga mač izdao; zar to nije žalosno i čak blesavo do paradoksa, nije dobro kad se skriva a još gore kad se razotkriva i dokazuje svoju jadnu muškost!? Heziod samo nabraja povijesna razdoblja a nema pojma što se tu zbiva, tako i Psihoanaliza uočava samo neke segmente u kružnim ciklusima i jedno liječi a drugo ranjava: Edipov kompleks puno je složeniji kao i Elektrina promjena polariteta, nije ništa vječno nego tako u muci izgleda; Paris je poslužio svrsi i zar treba samo on da pati dok shvati što ga je snašlo, njegov brat Hektor samo neka se junači pa će proći još gore. Tko stigne do individuacije onda je tek nitko i ništa, Odisej je znao da je Nitko i prije toga…
Homerov Kod slika je i prilika slobode i ropstva istovremeno, ako želiš dostojno živjeti onda moraš mlad poginuti a vegetirati se može puno duže: od dva zla biraj koje je manje ako bude i takva prilika, optimalna kombinacija bez potiskivanja ne postoji u uvjetima patrijarhata i matrijarhata; to je živa istina a sve ostalo su iluzije, Zeus je pokušao zadnji trzaj s Atenom kad nije imao što izgubiti a što je dobio to se može vidjeti u snovima!? Svaki optimizam je slamka spasa i dobro je dok i toga ima, Homer se hvata i za ono neuhvatljivo: Posejdonovo iskustvo vodozemca daje nadu da nije sve izgubljeno a tu je i nimfa Tetida sa svojim idejama, Had će se baciti na studij erotike ali to dugo traje za smrtnike koji nemaju vremena čekati.
Homer ima vremena čekati u mitologiji dok se netko sjeti da ga upita za savjet, topla voda Hezioda valjda će se ohladiti u procesu zagrijavanja Zemljine atmosfere: što još treba da se dogodi pa da snovi postanu zanimljivi, jezik simbola pun je bola a znakovi su još gori; povratak Helene u svoju Spartu nije ništa riješio na bolje, Menelaj je barem imao desetak godina uzbudljivog Rata da mu ne bude dosadno a dalje od toga ni Homeru se ne pjeva. Na redu je tiho umiranje ako ne bude glasnije, još se netko usudi da ljudima uskraćuje vjeru u život na onom svijetu: Zeus nema ni tu priliku jer je vječan a ostali olimpijci se snalaze na svoj način, zato ne treba nikome zavidjeti jer možemo dobiti sudbinu koju smo tražili a onda se čuditi da nismo tako očekivali; tako ni Kasandra nije vjerovala samoj sebi i pala u zarobljeništvo a druge je uvjeravala u suprotno, ima bezbroj primjera nedosljednog ponašanja a Homer je ilustrirao samo neke. Kad stignemo do horoskopa bit će zanimljivije a do tada izdržite, jeste trnovit put do zvijezda ali se isplati!
Još je Heziod solio pamet ljudima kako da se ponašaju u svakodnevnim poslovima da ne misle na gluposti, lijepo od njega kad već nema nešto bolje ali ako se u tome sastoji povijest onda ne treba žaliti što je postala prošlost: Homer je promišljao malo drugačije i na prošlosti temeljio budućnost ali s temeljnim ciljem da ne pravimo stalno iste gluposti, nisu ni nove gluposti bolje i zato treba smišljati nešto pametnije; nije poželjno robovati nikakvoj ljepoti a kamo li ratovati zbog nje, ne smije cijena ljepote biti skuplja od nje same. Valjda je Helena dovoljno pokazala i Afroditine čarolije a trebale bi i feministkinje iz toga nešto naučiti, njihov Animus izaziva mušku Animu jer su muškarci tužni što su ružni; kompenzacija u trgovini je nužno zlo u nedostatku univerzalne vrijednosti, što je univerzalno ako nije ljubav bez obzira koliko je nema!?
E sad, Heziodu je poznato Kronosovo Zlatno doba ali o njemu ništa ne kaže u čemu se sastojalo, Homer čita genetski zapis kao knjigu i dobiva nemoguće ideje ali je praksa neumoljiva: pa kad je nekad bilo moguće zašto ne bi opet, to je ono što se očekuje od Afrodite kao Kćerke u budućnosti; nikome Homerov Mit nije razumljiv koliko god je istinit, nije ni čudno kad i snovi imaju istu sudbinu. Posejdon potvrđuje da je moguće ono što izgleda da nije, sama Afrodita se sjeća da je nekad bila na većoj cijeni i osjećala se radosnije: cijeli se paradoks svodi na mušku silu a to je račun bez krčmara, jedno je ljubavna bitka a drugo rat zbog ljubavi; imala je i onda Afrodita muških hormona ali su bili u sasvim drugoj funkciji unatoč svježim ranama, Heziod se ne razumije u funkcije nego se drži podjele rada ali koja nije ista kao nekada!?
Možda ste cijenjeni čitatelji već iznervirani ali takav je Homer, hoće pokazati Heziodu da pazi kakvu povijest piše: manje je bitno koji je faraon bio na vlasti ako ne znamo kakve su bile faraonke, za Heru se samo zna da je kontrirala Zeusu a nije joj ni on ostao dužan; time je Afrodita nešto dobila na cijeni iako je kurva, zar povijest nije puna paradoksa a Heziod hoće da se u školi uči kao da problema nema!? Dajte ljudi da se dogovorimo što je cilj i kakva su sredstva, Homer ciljano gura Zeusa u nove izazove a njemu nije teško kad se mora: u svatovima morske nimfe Tetide moralo je doći do incidenta jer jedna olimpijka i smrtnik nisu u istoj ravni, to je i Zeusu bila poruka da se ne zanosi iluzijama a kad će živjeti ako mora stalno bitke voditi!? Kao svaki muškarac tako je i Zeus morao da se dokazuje jer loš glas brzo leti, svakoj je olimpijki na samo govorio da je najljepša ali kad ih je u blizini više onda se nikome dobro ne piše.
Upravo taj kompleks kolektiviteta stvara problem identiteta a sve kreće od bezazlene zlobe da je svakome lakše kad sazna da ni drugima nije bolje, tek kad olimpijcima nije dobro onda su smrtnici zadovoljni: javna je tajna da su Zeusovu grmljavinu smrtnici doživljavali kao olakšanje jer su tumačili kao znak da ni na Olimpu nešto nije u redu, Heziod je samo plašio smrtnike da ih Zeus kažnjava a u sebi je mislio drugačije; znao je iz vlastitog iskustva da Hera para živce Zeusu, zato žene nisu pjevale usmeno ni pismeno. Muškarci rade ono što nitko drugi neće a taj nitko su žene, ako pitate mene onda ću vam reći da je Odisej uzeo ime Nitko baš zato što s takvima ima posla: to potvrđuje i nimfa Kalipsa kod koje je lipsao u zatočeništvu sedam godina, tek onda se uvjerio da je njegova Penelopa još dobra kakvih ima; Heziod to sve svrstava u isti koš, takvi su povjesničari kad projiciraju vlastito iskustvo.
Za Homera je važno nijansiranje koliko i temeljna farba, baš Afrodita zna farbati ali dešavaju se i trenutci iskrenosti: Ona je dojavila Menelaju da se makne s bojnog polja dok se Paris i Helena erotski nadmudruju, kako je to mogla učiniti ako nije preko genetskog Koda; teorija urote pada u vodu ako praksa nije sklona tome, pogotovo je Zeus znao i više nego što je trebao! Ona Herina Azija otvorila mu je oči dok je Atena još prozirnija, Ona svakome nudi bitke samo da dobije Zlatnu jabuku: Zeus je naivan mislio da je Atena samo njegova a njezini elektromagnetski valovi prodirali su i u tuđe glave, to je prosti zakon polariteta a On je morao izmišljati svoju teoriju; Homer je ponudio zakon akcije i reakcije i tako su se našli, znao je i Menelaj da će Helena odmagliti kad joj se pružila prilika ali nije priznao koliko je i sam pomogao da se dogodi takva začuđenost.
Povjesničar Heziod smatra da su finalni rezultati vrijedni pamćenja a to je samo djelomična istina, tko ne poznaje logiku procesa opet će ga nešto iznenaditi ili čak više od toga: Agamemnon nije bio svjestan u čega se upustio a njegov brat Menelaj pokazao se mudriji, Sparta je Helenino kraljevstvo a njezina sestra Klitemnestra osvojila je Mikenu pomoću ljubavi; Agamemnon je pucao na oba pa ostao i bez jednog, Menelaj je bio realniji pogotovo što je Helena navodno Zeusova kćerka. Nakon takvog obrata, Zeusa je mučilo što je njegovo barem formalno, imao je Malu Aziju a Velika je puno veća: preko Braće imao je veze u podmorju i podzemlju ali to nije dovoljno za identitet, sila ne pomaže i poslužio se lukavstvom; pustio je glavne olimpijke da se do krajnosti blamiraju, na račun njihovog okrnjenog suvereniteta sačuvao je nešto od vlastitog identiteta a bolje išta nego ništa!
Naravno da smrtnici oponašaju olimpijce ali trebaju im prije toga ući u tajne misli, po tom pitanju Homer je dvosmislen a ponekad i višesmislen: samo obrtanje značenja nije presudno kod tumačenja jer se time skače iz jedne krajnosti u drugu, Homer koristi tehniku postupnog doziranja i praćenje rezultata; gradska kapija Troje nije samo klasični erotski simbol genitalnog usmjerenja nego su i drugi oblici erotike u igri, veza s morskom nimfom Tetidom odvija se preko smrtnog Kralja a on je zadužen i za logistiku. Kad se poveže Morski tjesnac u blizini onda je intelektualna erotika na vrhuncu, to je Odiseja motiviralo za ideju velikog Konja jer je već imao naznaka da Trojanci ne vjeruju Ateni dovoljno; ni Kasandri nisu vjerovali pa je i ona pokolebana, Homer koristi zbunjenost kao psihološko oružje u čisto eksperimentalne svrhe.
Zeus ne smije sebi dozvoliti da bude zbunjen pa zbunjuje druge, navijačke strasti olimpijaca koristi dvostruke: da se uvjeri kakvi su i da se eksperimentalno pokažu rezultati njihove zlobe, On se formalno ne miješa u Bitku a sadržajno je i te kako prisutan; tako je to i nakon povratka Helene ali te informacije nisu za javnost, Heziod bi sve odao i još dodao samo da je imao asocijacije za kombinacije. Znači da je i šutnja zlato u pravom trenutku, Odisejada je prava parada da se odvuče pažnja: to nije fraza bez dokaza i treba sačekati rezultate horoskopa, do tada cijenjeni čitatelji pratite vlastite snove jer možete korisno studirati u kućnoj radinosti; sve je ovo uvod u puno dublju dramu a može se doživjeti i puno toga komičnoga, Homerov marketing ima i zabavnu stranu a ne treba mu to uzeti za manu!
Ilijada je dobila naziv po Gradu Iliji ili Troji, nije se nitko sjetio da je nazove Trojada a bilo bi mnogo toga jasnije tada: Homer samo što nije nacrtao rješenje rebusa ali kao nepismen dovoljno je rekao, zapisivači i prevodioci ostavili su svoje tragove a bilo bi zanimljivo saznati što su sanjali; nije to ostalo bez posljedica na njihovu psihu, čak i onaj gospodin Grof snažno je šokiran Homerovom formulom kojoj ne može ući u tajnu!? Lijepo od njega što je priznao a drugi ni toliko, da je koristio šifru Trojada imao bi manje jada ali to sada i nije bitno: ono što će se samo ukazati to su dijelovi Epa koji navodno nedostaju, nije u igri plagiranje nego kriminalistička rekonstrukcija i obdukcija Homerovog Koda!