SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić

3. TROJADA

Tri su jada u igri kao glavna, kad se stope u jedno dobiva se nešto vrijedno a to je sami Homer na sliku i priliku: zajedno s mukama svog vremena Zeus intenzivno proživljava dramu prethodnih generacija do trećeg koljena, Atena je četvrto vrijeme ili početak novog ciklusa; ne može Heziod bolje poznavati Zeusa od Homera koji ga je i stvorio, Zeus vlada zajedno s dva Brata pa je to neraskidivo jedinstvo. Tri glavne olimpijke su logična posljedica Animiranja a mogu poslužiti i u druge svrhe, po nekakvoj srodnosti Zeusu je suđena Hera nuždom prilika dok je Afrodita bliža Posejdonu, Atena ne pripada ovamo ni tamo ali je težišno proizvod Hadovog podzemlja ne-svjesnog!
Smrtnici ne mogu oponašati olimpijce u originalu jer to nije dozvoljeno ali zato čine prikriveno, želja je izražena a načina se nađe: Paris je imao puno braće i svi su blenuli u snahu Helenu a prijalo je i ćaći Prijamu što su postali poznati u cijelom svijetu, Menelaj je imao samo jednog Brata a taj je i doveo do Rata nametnuvši se za Glavnog vojskovođu; Odisej je imao svoju politiku a ostali Kraljevi su nijansirali mozaik u stilu vremena, temeljna genetika je ista i nije se moglo promašiti. Znači, Afrodita je znala kakvi su muškarci a Helena je pokušala da im pruži stvarnu iluziju, svi su se našli na uskom prostoru Troje i Bitka je mogla otpočeti; valjda je jasno sada da se Rat vodio oko Grada, čija je ljepota veća to nije lijepo reći Heleni!?
Psihoanaliza ne vidi u tome ništa zanimljivo jer potiskivanje fokusira samo u jednom smjeru, čak i oni što su svestraniji analiziraju pojedine dijelove mozaika i uvijek su u pravu: tako je Ahil, po prirodi stvari, bio izvan zidina Grada u svom čadoru a još je prirodnije da ima puno robinjica, nije se on istinski borio za Helenu pa ni za sami Grad nego je gledao kako da svima junački napakosti; On je gledao treći dio motiva a to je univerzalni prostor i vreme, to bi se moglo nazvati vrhunskom inteligencijom samo je problem da i svi ostali traže taj oblik erotike kao originalnu vrijednost. Naravno da su mu otkrili ranjivo mjesto oni što su sudili po sebi a On se uzdao u vjernog Učitelja kao najboljeg Prijatelja, tu osveta ne pomaže jer kolektivni arhetip važi i za druge; ni Heziod o tome ne vodi računa nego sjecka vrijeme po uzbudljivim događajima, u slučaju ponavljanja povijesti nije mu zanimljivo da piše o takvim banalnostima.
Povijest se mora ponavljati da bi nešto naučili iz lekcije života, još je veći paradoks da nikad nije u igri ponavljanje istog pa taj privid dodatno zbunjuje: Homer je ipak jasno vidio da je Bitka na Istoku dobivena na prevaru a to je bilo upozorenje Zeusu da neće uvijek tako biti, na Zapadu je prevladavalo Željezno doba pa treba da se i to proba; o tome će biti govora kasnije kad Homer odlazi u ilegalu, ono što je pjevao u Odiseji to je ponavljanje istog na drugačiji način. Ono što je vrijedno zapamtiti to je Homerov odlazak u Mit da bi lakše zavarao tragove, nije njega nitko gurnuo bez njegove volje: još je bolje reći da su procesi tekli u sinkronicitetu, to je modernija teorija a Homer je proživio njezinu praktičnu realizaciju; pogledajte razna tumačenja značenja i sve se vrti oko istog, ljudi bi željeli saznati da li je u igri pojedinačni pjesnik ili mnoštvo a slabo tko vjeruje da je genetski zapis univerzalan!
Što bi u Ilijadi moglo nedostajati ako se uzme kao Trojada, kaže se da Homer nije pjevao o cijelom Ratu od desetak godina nego samo o zadnjih četrdeset do pedeset dana: zar to nije pametnom dosta a moglo je biti još i kraće, već je početni raspored snaga upućivao kakav će biti ishod nakon duže taktike iscrpljivanja protivnika; fizikalno polje pokazalo je najbolje gdje će se Helena naći, nije sva sreća ni u Gradu dok drugi prave paradu od teferića na otvorenom a miris pečene janjetine daleko se širi. Tako je oralna erotika prima optima za sve ostale oblike erotike pa neka kaže tko što hoće, eros može vegetirati na skromnijoj podlozi ali za ozbiljnije bitke nije dovoljan; kad se tome dodaju ubojitija oružja onda i ćorav može vidjeti što će od toga biti, ljepota Helene je maska da se prikrije puno toga ostaloga.
Najpotresnija je scena kad Gorska nimfa skače u plamen lomače gdje Paris već izgara, Homer je majstor za efekte a trezvenijim sagledavanjem nije to neka naročita umjetnička mudrost: ljepota Helene, Grada i logistike nalaze se na jednom mjestu u jezgrovitom zajedništvu, čak je pitanje da li je Helena bila na zadnjem ispraćaju Parisu ali u Hadu će se i to razmatrati na tenane; može se duša prevesti kao psiha a ona sve vidi i čuje, svaka je tajna javna kad se malo više zagrebe ispod površine. Dramska radnja ima svoju postupnost ali samo u toliko da naglasi koji je vektor kada naglašeniji, dovoljna su tri stupnja a negacija je istovremena afirmacija novog ciklusa: Zeus ne pristaje na mehaničko ponavljanje u vječnosti i Homer mu nudi izlaznu strategiju, rečeno je da Atena nije savršena ali kao ideja može da pravi čuda; Hera i Afrodita moraju pristati na tržišnu utakmicu a to je već nešto, moglo bi tu biti i ekstra profita barem u snovima dok ne postanu stvarnost!?
Ipak treba imati Heziodovu verziju povijesti u vidu čisto radi usporedbe i time se obogaćuju asocijacije za maštovite kombinacije, ne postoji Homerovo svjedočanstvo o Zeusovim prethodnicima nego se naslućuju između redova a Heziod je temeljit u svojim vizijama: Zeus je sin Kronosov i Rejin, kako ga je majka spasila od proždrljivog oca to je opće poznato a ni djed Uran nije bio bolji, baba Geja pogotovo je mutna ali Heziod koristi umjetničku slobodu iako slabo razumije o čemu se radi; ispada da je Afrodita stvorena od Uranovog sjemena i morske pjene a njezin brat Kronos nastao je na kopnu što prilično asocira na Geju, reklo bi se da je Uran začetnik civiliziranih olimpijaca ali Heziod kao da mutno sanja pa je Geja rodila i samog Urana.
Homer najmanje pjeva o tome tko je koga stvorio jer se podrazumijeva da svatko zna koliko treba, puno je više usmjeren na genetski Kod u funkciji njegovog vremena: Zeus osjeća i predosjeća majku i oca u sebi i tako je mogao stvoriti Atenu, logično je da genetika Djeda i Babe djeluje iz udaljenijeg vremena ali je zanimljivo Heziodovo tumačenje da je Kronos nekim slučajem završio u nečemu sličnom Raju; kad Menelaj odlazi svom Djedu na sprovod istovremeno su Paris i Helena ushićeni ljepotom ugođaja, Kreta i Troja imaju neku sadržajnu vezu ali koju nećemo odgonetnuti na ovom sloju priče!? Sve u svemu, Heziod je znatno mlađi od Homera jer ozbiljno govori o željeznom dobu a to se kod Homera tek naslućuje, lako je Heziodu pisati povijest mitova kad se naslušao svakakvih bajki.
Kronosovo Zlatno doba i danas je prisutno u genetskom pamćenju a u Trojadi pogotovo, Gradska kapija je simbol u pravom smislu i nadilazi mogućnosti Psihoanalize kakvu poznajemo a za Hezioda je to znak koji nema čak ni izraženu povijesnu funkciju: u fazi vodozemca Kronos je rado išao na turističke izlete u more i vraćao se na kopno bez ikakvih posljedica, i Afrodita je išla vamo i tamo dok škrge nisu zakržljale a to je nova stvarnost koju Gradske zidine surovo oslikavaju; Trojadu nije moguće razumjeti bez nedalekog Morskog tjesnaca i Tetidine udaje za smrtnog Kralja, „zagubljeni“ dijelovi Ilijade nedostaju onima koji su izgubljeni u Homerovom informacijskom polju uslijed profesionalne deformacije.
Gospodin Grof asocira na aristokratskog feudalca i Zlatno doba od nekud mu je poznato ali mu nije jasno zašto ga više nema, Odisej uspijeva otvoriti Kapiju na podvalu a tko je veći Konj od njega: tek će pred jednookim Divom priznati da je Nitko i ništa, kad se izvuče iz tog zapetljaja nastavit će izmišljati nove mudrolije jer ne zna ništa pametnije!?
Helena se šetka po zidinama Troje da je vide s obje strane ali to nije dovoljno onima koji su navijački raspoloženi, Homer se uživljava da je istovremeno u Gradu i izvan njega a to je malo složeniji osjećaj: zamislite cijenjeni čitatelji s koje je strane Helena ljepša, za Trojance je strankinja a za Ahejce nedostižna; da bude jasnije tako je to i kasnije a tko ne vjeruje neka provjerava, kad je Ahejci dobiju za sebe onda im ostaje strankinja pa treba pamtiti i takve snove! Da li je Homer mogao biti jezgrovitiji u svojoj formuli, povijest je ispisana površnim informacijama a dubinski zapis stalno je na raspolaganju: gradovi će se vremenom prestrukturirati u formalnom smislu, obrambene zidine će nestati a nevidljiva Kapija će i dalje ostati; dozvola za ulaz u grad svakome će biti omogućena, ne samo dozvola nego i formalni poziv a sadržaj je prikriven kao i kapije!?
U čemu je igra skrivača ako postoji, suvremeno tumačenje Homera nije manje tajanstveno nego nekada!? Grčka mitologija počiva na širenju u prostoru a ta Afrodita u sve je upućena, neki novi čobanin poželjet će neviđenu ljepotu ne mareći koliko je ona daleko: seobe su dubinski motivirane a povratak je manje bitan, zarobljenici čak dobivaju besplatni prijevoz a možda su to i željeli; malo je problem što glavnina gleda u smjeru Zapada i kad stignu na Istok onda tek vjeruju da je Zemlja okrugla, Homer hoće reći da će svi uočiti Morski tjesnac prije ili kasnije! Da paradoks bude veći, upravo taj čvoroviti Tjesnac nije nužno vezan za morsku projekciju, prije će biti da je kopnena projekcija opterećena tim sindromom i zato ne želi da ga vidi: razlog je više nego razložan ali ni to ne pomaže, ljepota nije tako lijepa kako se čini a to bi rušilo cijelu paradigmu; žmirenje na jedno oko ima svoje opravdanje, žmirenje na dva oka vraća nas samom Homeru!
Kao slijepi pjesnik, lutalica i talac, Homer može da funkcionira individualno i kolektivno pa kako je kome volja ili nevolja; već je rečeno da je slijep na smrtne prolaznosti u vremenu, naprosto je zalutao na kopno a talac je genetskog zapisa, kao pjesnik ima o čemu da se izjašnjava jer i drugi osjećaju isto ali nisu svi jednako rođeni za umjetnost. Prosto kao pekmez ali što bi neki radili s viškom vremena, tumačenje tumača je cijenjeno zanimanje jer i od pismenih postoje pismeniji; u Homerovo vrijeme nije bila potreba za tumačenjem nego eventualno za reprodukcijom odabranih tvorevina, zamislimo ribe da pjevaju i slikaju a to znači da vide i slušaju! Osim reprodukcije bilo je i originalne produkcije, po zakonu vjerojatnosti toga je puno manje ali zato se više cijeni a Homer je visoko na rang listi kreacije!
Nećemo o kreacionizmu izvan umjetnosti, sasvim je dovoljno umjetničko polje da se bolje sagledaju i svakodnevne aktivnosti: sve se odvija u nekakvoj trojnoj strukturi iako je dvoličnost više uočljiva, ipak je most između dvojnosti važan element i to ne samo kao vezivni nego i nešto dodaje pa ništa nije kao prije; morska nimfa Tetida je samo zadržala ime a nije ni približno kakva je nekad bila, i Posejdon je važan most između mora i kopna dok je Zeus malo otišao u jednu stranu ali u cilju uravnoteženja i on će se korigirati. Naime, Zeus je sve radio u eksperimentalne svrhe pa je i Atena zatečena, mislila je biti na konju a pokazala se kao i ostale olimpijke: kao prvo, Zeus nije konj i Homer ga dizajnira kao inteligentnog Čovjeka, Kronosovo Zlatno doba duboko mu je u genetskom pamćenju ali ne kako se misli po kuloarima; starenje je jedno a ni u mladosti nije mu bolje bilo, to će ostati kamen smutnje do daleke budućnosti a svjedoci smo da mu tako dođe.
Homerov Kod ima stalni hod u nepoznato a Trojada je samo jedna završnica ciklusa, možemo ići na Odisejadu gdje je Zeus još manje istaknut u vidljivom obliku ali to ne znači da ne prati vremensku situaciju: trebalo je i Zeusu predah u malo dužem trajanju i zato Odiseja izgleda kao da Homer drugačije pjeva ili čak da je to netko drugi, sve je moguće ali Zeus čini nemoguće; ne fiksira se ni na kakvu ljepotu samo da izbjegne još veću sramotu, zar nije njegova vladavina dovoljno uzdrmana da bi još i sam tome doprinosio?! Kćerka Helena se i dalje poziva na Zeusa a to je Menelaju dovoljno upozorenje, zašto bi se za nju toliko borio pa da napravi još veću grešku: homerolozi se upravo lome na toj tankoj žici emocija, opet ih zanosi Helenina ljepota i spremni su donekle „razumjeti“ stvarnost; Psihoanaliza ne zna što bi rekla po tom pitanju i radije šuti, i to je dobro kad nije bolje.
Odisej utemeljuje novi smjer umjetnosti oslanjajući se na ono što je već bilo, da ne bude do kraja realističan Homer ubacuje maštovite dosjetke koje ne može nitko provjeriti a baš to je traženo na tržištu kao sigurna investicija: ono s Trojanskim konjem nije toliko shvaćena kao njegova mudrost nego više kao tuđa glupost, njegove vizije bez televizije naprosto su tjerale slušateljstvo na maštovitost i tako su svi bili zaposleni; Odisejada je primjereniji izraz za sve ono što se nudi u nastavku a neodlučno se pripisuje Homeru, ništa novo na ovom svijetu kad se zna kako prolazi s Ilijadom!