SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić


4. ODISEJADA

Ohrabren svojom mudrošću Odisej ide u nove izazove, kaže se da ga olimpijci kažnjavaju što je napravio podvalu s Trojanskim konjem a to je Homerova igra varke za neupućene: u Ilijadi su olimpijci navijački raspoloženi tako da među njima sloge nema, za podvalu s Konjem se znalo kroz duže pripreme tako da su olimpijci imali priliku za preventivno djelovanje da je netko od njih baš želio; Homeru treba nekakav izgovor za Odisejeve pustolovine i da provjeri koliko tko pamti ono što je prije bilo, zar nije Zeus zahtijevao da se Rat završi a sama tehnika izvedbe prepuštena je Homeru kao umjetničkom direktoru!? Naravno da se olimpijci moraju nečim dalje zabavljati i tako je došlo do Odisejade, da je Homer nastavio pjevati Ilijadu u Sparti to bi povrijedilo nečiji ukus na Olimpu i formalna pravila lijepog ponašanja; Homer će podmjestiti isto ali na drugačiji način, pretvaranje je zakon nužde a olimpijci imaju vječnost pa se mogu praviti ludi.
Ipak igra mora imati smisla a Homer je više nego maštovit, muški tim će se identificirati s Odisejom a žene imaju još veći izbor mogućnosti: morske nimfe i sirene bile su lebdeći pojam u Ilijadi dok u Odisejadi postaju nešto stvarnije, vjerna Penelopa je kao antilopa pa tko je ulovi za rep; ona ne zna da li je Odisej živ i za svaki slučaj prima prosce, Odisej je „siguran“ da mu je Penelopa vjerna i može si dozvoliti malo provoda kad je već takva prilika. Na Olimpu su sve primili s razumijevanjem a to je bitno za legalitet predstave, dodatno će se i Atena petljati jer zna što koga žulja: Posejdon je na meti ogovaranja da je zaostao kao i Tetida, njegovog Jednookog sina sredit će Odisej a reakcija će samo podgrijati atmosferu; nimfe su puno opasnije ali se ne kaže koje, sve se čita između redova kao u snovima!
Jadan Odisej ostaje sam bez drugova, kako bi se drugačije hvalio kad bi imao svjedoka: svud žene za njim luduju a on ne zna kako da se brani, nije on kriv što je živ i bolji od ostalih pa se usudi ući i u Hadovo podzemlje; i sami su olimpijci radoznali kako je tamo a smrtnici pogotovo, najveći je kuriozitet da Ahil mijenja raspoloženje ali je kasno za kajanje! To da je kasno nije svima jasno i mora Homer staviti Odiseja na Tantalove muke, neki će u tome uživati ali je bitno da Odisej preživi; čak se i Zeus sažalio što je Odisej bio sedam godina u zatočeništvu kod prave nimfe, Posejdon bi ga još mučio ali bi izgubio na rejtingu pa se i on dozvao pameti…
Sve u svemu je komično ako uzmemo da je tragičnost figurativna, susret s Penelopom je vrhunac predstave a sve ostalo je bio uvod: On se pretvara u prosjaka i likvidira Penelopine prosce, nije to obična igra riječi jer svi nešto prose ali Odisej ima veće pravo; nije sve kako se čini i Penelopa ga iskušava sve do bračne ložnice, Homer mora privoditi predstavu kraju da ostane donekle uvjerljiv. Još se gospodin Grof divi kako je Homerova formula veličanstvena, pokušao je s nekim guslarima na Balkanu da mu dočaraju ono neponovljivo i naravno da to nije ono pravo; niti je vrijeme isto a guslanje je suviše prozirno, da je on pravi grof sve bi mu jasno bilo. Rajski otočić je ipak nekakvo kopno s jakom morskom projekcijom, grof mora imati svoj posjed a Odisej ne zna gdje pripada; isti problem muči Zeusa unatoč svim prednostima patrijarhata, Atena ga pokušava civilizirati ali ne uspijeva u tome!
Naravno da Psihoanaliza neće ulaziti u duel s Homerom jer bi pokazala koliko prepisuje zadaću, radije će vjerovati Heziodu kao pismenijem mitologu; što se tiče Odisejade ona je rezultat Trojade u strukturi psihe i nešto bi se dalo analizirati, koliko banalizirati to je već stvar ukusa!? Odisej je ipak uzdrmao temelje Olimpa svojim bedastoćama, nakon njegovih hvalospjeva ne mogu ni olimpijci mirno spavati makar i od smijeha; u Ilijadi se pokazao kao Konj koji usko gleda a Odisejada je još jadnija, zamislite jadnika koji ostaje i bez jednog oka a Penelopine prosce tamani kao muhe!? To nije ni za dječje bajke a kamo li za mitove odraslima, svejedno se pronalazi ljepota a sramota odstranjuje.
Doživljaj Homera kao slijepog pjesnika mnoge je zavaralo a što se traži to se nađe, mit je dobra utjeha za bježanje od istine: svi nalazi pokazuju da je Homer mitoman i samo mu treba otoman, tko će koga tretirati to odlučuje titula a Odisej ima titulu mudraca; čak mu drugarstvo nije potrebno i kao sam dovoljno je individualiziran, on može sanjariti i dok hoda a u vodoravnom položaju samo potvrđuje svoje znamenite teze. To nije bez veze jer Odiseju i Sin pomaže, nakon toga je i Otac smiren i kud će bolja idila: ako ćemo pošteno onda dvadeset godina lutanja nije izgubljeno vrijeme, samo se pokazalo ono što je trebalo dokazati; problem nastaje ako sve uzmemo kao san kojeg tek treba tumačiti, ni umjetnička sloboda nije pala s neba ali se može prilagoditi dnevnim potrebama pa tko što voli neka izvoli!
Ono što nedostaje u Homerovom djelu to je tumačenje, zapravo, ono je sadržano ali prikriveno; zašto je skriveno kad nam je potrebno, u tome je cijeli problem na vezama!? Zato što kopnena projekcija nije dovršena a kamo li savršena, nije ni morska ali u zajedništvu su puno bolje: Homeru je potpuno jasno u kom smjeru ide evolucija ali to nije dovoljno za orijentaciju, ono što je bilo ne može se u cijelosti negirati samo zato što je nastalo nešto novo; morska nimfa Tetida najbolji je primjerak vrste sa svim nedostatcima, Posejdon to isto govori na svoj način ali mudrijaši misle da mogu sve nadigrati.
Kad Odisej sagleda jade svojih iluzija onda odlazi u drugu krajnost i postaje Aristotelovac prije Platona, dojadilo mu je da egzistira kao Nitko i želi postati Netko u liku uglednog građanina: cilj ne bira sredstva i on mora likvidirati Penelopine prosce pa makar to bila nova iluzija, nuždom prilika Penelopa prihvaća izazov kad se već toliko žrtvovala; čije su žrtve veće i koliko su stvarne to je manje bitno, iz tog zatočeništva malo će se teže oboje izvući ali na onom svijetu imat će o čemu pripovijedati i Had će naprosto uživati kad otvore duše!
Znači, patrijarhat je sudbina a tu je i Zeus na mukama, koliko mu paše toliko su i bitke neminovne a to baš nije lijepo: njegova je Atena u trendu vremena a on pokazuje određenu rezerviranost u tajnosti intime, ostali olimpijci snalaze se po svome a smrtnici ih samo oponašaju; to je taj moralni Superego u egoističkom okruženju, utoliko gore po praksu što ne ferma teoriju!
Ako je ovo do sada bilo nekome dosadno i to je ljudski, cijenjeni čitatelji ako ste pratili vlastite snove mogli ste uočiti neke tendencije nove: ne može moja malenkost nikome ništa sugerirati ali je marketing podešen tako da može aktivirati vaše nesvjesne reakcije bez obzira tko je u pravu, do Rimskog prava još nismo stigli ali i to će biti uskoro; sad je važno da se bavite tumačenjem snova a pomoć se nudi prema željama, Odisejada vas mora dirnuti ako je Trojada ostala u potisnutom sjećanju kroz maglu!?
Možda će netko sanjati nekakvu Školu i da kasni na nastavu, još je veća mogućnost da plivate prema obali i nikako stići: pogledajte priručnike Psihoanalize da vidite što će vam oni ponuditi a postoje i jednostavnije sanjarice od kojih ispadaju zubi, sve je to Odisej iskusio zajedno s Penelopom iako su bili na odvojenim lokacijama; prostor je prostija stavka od vremena a tu je važna evolucija, ne mora se nitko opterećivati nikakvom teorijom nego neka samo promatra praksu! Naravno da treba promatrati s dva oka i slušati na dva uha ako nam je do sluha, paralelna stvarnost se može uočiti a što je od toga virtualno to sami odaberite: Homer je figurativno slijep a da je gluh nije rečeno ni toliko, naprosto se bavi takvom vrstom umjetnosti da ponire u dubinu duše; što je duša nemojte tražiti u enciklopedijama jer će vas samo zbuniti, budite duhoviti pa nešto smislite svoje!
Najveća je prednost Homerova što je bio nepismen i nije se za ništa fiksirao, čak i kad je kiksirao lakše se korigirao: vidimo da i Odisej mijenja svjetonazor ali ne vidimo kako se dalje ponašao, za Afroditu se može pretpostavljati da će uvijek naći nekakvih čobana na gradskom tržištu ali intelektualci nisu magarci pa će je netko povući za rep; Zeus je priča za sebe jer ima složenu genetiku a tu su i Braća da pomažu u jedinstvu, žene nemaju takvu potrebu jer mogu ono što muškarci ne mogu i u tome je vrhunac dramskog zapetljaja. Odisejada je poučna i za mlađe naraštaje jer kad se ostari sve je kasno, Kronosovo Zlatno doba ni Afrodita nije ozbiljno shvatila a koliko je to za nju dobro neka ona razmišlja!?
Da ne dužimo s Odisejevim jadima jer ih i drugi imaju, treba ići na sintezu svega a Homerov Kod od toga i polazi: ne može se reći da Ilijada i Odiseja nisu jezgrovite ali ih je teško čitati i pamtiti u detalje, pogotovo što su lektori i korektori umiješali prste jer su zapisivači bili slabo pismeni; treba nešto ponuditi što će moći čitati i nepismeni, kad se nacrtaju neke životinje onda će i astrofizika biti jasnija. To je razlog da se pozabavimo horoskopom a možda nekome bude i zabavno, o astrologiji sam napisao posebnu Knjigicu a ovdje će to biti u insertima prilagođenim Homerovoj enigmi; nije u igri naknadno tumačenje Homera nego je njegov Kod nacrtan u originalu, naravno da horoskop sadrži veliko vrijeme u sebi pa treba dobro obratiti pažnju na ono što ima kao i na ono čega nema.
Horoskop ćemo nazvati Homerovom astrofizionomijom u nekakvoj zapadnoj verziji jer ona takva težišno jeste, vidjet ćemo da ni istočne verzije nisu bitno drugačije a to još više govori da je genetski kod univerzalan: tko savlada ovu lekciju ne mora više ni sanjati, ne radi se o težini gradiva nego o paradigmi simbola a i do sada je bilo o tome govora; cijenjeni čitatelji izdržite jer nemate što izgubiti, koliko ćete dobiti to će vam snovi reći!