SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić

2. MITOLOGIJA
Mitologija nije samo nauka o mitovima jer grčka riječ logos ima više značenja u široj srodnosti, za ove potrebe neka to bude priča o mitovima pomoću samih mitova a što može biti na granici same znanosti. Fantastične priče nisu jedina odlika mitologije, u svoje vrijeme one su bile legitimni izvor znanja a dubljim sagledavanjem dobivamo univerzalne poruke koje i danas imaju svoju vrijednost. Da su snovi bliski takvom sagledavanju stvarnosti tek treba dokazivati, stvarnost može biti i virtualna a da je još uvijek nekakva stvarnost. Virtualnost upućuje na nekakvu paralelnost postojanja nečega ili barem latentnu mogućnost ali za sada nećemo ići u vrijednosno određenje , ipak će biti naglašavano razlikovanje između stvarnosti i realnosti.
Uvjetno bi se moglo reći da su mitovi kolektivni snovi u malo dužem trajanju u odnosu na individualne snove, obzirom da se sadržaji individualnih snova mogu ponavljati i nastavljati onda je i ta dužina relativna. Naravno da su kolektivni snovi uvjetni pojam kao i kolektivna svijest, mitovi bi više odgovarali kolektivno nesvjesnom ali to i nije toliko važno za tumačenje snova. Bilo bi poželjno imati u vidu Egipatsku i mnoge druge mitologije ali moglo bi doći do opterećenja informacijskog sustava, Grčka i Rimska mitologija sasvim su dovoljne za ciljane potrebe a pogotovo što su dobro uvezane.
Igrom duha može se obrnuti tumačenje stvarnosti i reći da je suvremenih mitova više nego u stara vremena a koja je od tih dviju stvarnosti realnija o tome bi se dalo diskutirati, isto tako stara vremena su mnogo mlađa po svojoj izvornosti pa je novo doba puno starije u odnosu na početne izvore evolucije. U tom smislu stari mitovi imaju svoju prednost po izvornosti a to je za snove jako zanimljivo, prošlost nije toliko bitna radi prošlosti nego u cilju cjelovitijeg sagledavanja sadašnjosti i budućnosti. Za snove je gotovo dokazano da im je cjelovitost vremena od presudne važnosti a time su i simboli dobili značajno određenje, za mitove je prilično dokazano da im nije samo u fokusu njihovo vrijeme nego puno šire sa smjerom prema budućnosti.
Između mitova i snova gotovo da bi se mogao staviti znak jednakosti po ukupnoj prisutnosti simbola u njihovoj gradnji i strukturiranju, puno je lakše tumačiti simbole u smislenom kontekstu koji postoji u mitovima nego kretati iz nule kako je to navikla budna svijest u davanju značenja znakovima.
Jedan od istaknutih umjetničkih motiva u mitovima je vladajuće jedinstvo suprotnosti između mora i kopna, da to nije slučaj samo u pomorskim podnebljima može se dokazati primjerima kako na velikim kopnenim površinama rijeke i jezera imaju posebni status u ljudskom zapažanju. Stručnjaci za simbole tumače da su voda i zemlja kompatibilni elementi a nauka to potvrđuje potrebama živih bića, za vatru se podrazumijeva da je potrebna na kopnu i time se učvršćuje kopnena projekcija kao dominantna iz čisto praktičnih razloga. Kod zraka vlada tolika samorazumljivost da se i ne postavlja pitanje gdje je potrebniji ali se olako uzima da je prisutan izvan zemlje i vode, mitovi remete takvu sliku stvarnosti a to znači da simboli imaju nešto drugačiju realnost.
Kad mitovi ponude svoju viziju duše živih bića onda staje dah, nameće se mogućnost da je ono neopipljivo realnije prisutno od svega ostaloga; naravno da to neće svi ljudi prihvatiti, kako nekada tako i sada, ali je bubica ubačena u uho i treba s njom računati a potiskivanje ne rješava probleme. Ima još nešto iz te mutne prošlosti što važi i u sadašnjosti; ljubavni problemi gotovo da se nisu promijenili u tolikom vremenu, ne mora se govoriti samo o problemima ali i ljubavna ljepota ostala je gotovo ista a tko ne vjeruje neka provjerava. Ipak se mora priznati da i mitovi govore jezikom kopnene projekcije jer su ribe u vodi šutljive a izvan vode ugibaju, neki će se pitati kakve veze imaju ribe i snovi a tu su i žabe koje skakuću malo vamo pa tamo!? Sve će doći na red uz malo strpljenja i dobru volju, samo pamćenje nije toliki problem koliko nas ometa cenzura budne svijesti u prisjećanju na ono što je nekad bilo a kasnije se samo snilo.
Već je rečeno da je govor bitna značajka samog mita, postoji povijesni put od usmene do pismene predaje a tu su u igri dva prilično različita načina komuniciranja. U svakom slučaju, ljudski govor je izuzetno važan početak za samu povijest ali se komuniciralo i prije nastanka govora, taj dio još je važniji za snove a puno je razloga koji na to upućuju.
Stručnjaci kažu da je mitovima pogodovao politeizam ili vjerovanje u više bogova, što se time želi reći to je pitanje za ozbiljnu diskusiju. Nije li se nastankom govora krenulo prema sve većem jednoznačju pa tako i prema monoteizmu pogotovo u pismena vremena, istim stručnjacima će se omaći poistovjećivanje primitivnih i prirodnih ljudi a nije li kasniji Čovjek postajao umjetni uz svu kulturu civiliziranosti!? Ima još jedno važno pitanje a koje visi u zraku: kako je Čovjek nastao i od kud je došao, mitovi daju svoje odgovore ali kao da za njih postoji sve manje sluha od tog neprirodnog Čovjeka!
Ovaj uvodni govor o mitovima naglašava još jednu zanimljivost o mitovima a koja bi mogla imati presudni značaj kod tumačenja simbola snova: u mnogo mitova i uz mnogo ponavljanja naglašen je sukob između morske i kopnene projekcije ili doživljaja stvarnosti, nije to jasno izraženo u bukvalnom smislu ali u simboličkom jeste. O tome će biti posebno govora kod Homera i Horoskopa u odvojenim poglavljima kako to i zaslužuju; već sada je potrebno zapamtiti da Čovjek još uvijek luta na tom surovom kopnu a u more se ne može vratiti osim u mašti svoje psihe, koliko je to važno pitanje za budnu svijest i snove ne može se izreći! Još je čudnije da nauka o tome nešto zna a kao da prikriva, po svojoj prirodi umjetnost je slobodnija u nagađanju a ova knjiga je na granici znanosti kad već prave nema.