SIMBOLOKRACIJA

Autor Slavko Lukić


7. NAUKA
O nauci je već nešto rečeno a znamo i puno više, nećemo ponavljati ono što je opće poznato nego se usmjeriti na ono što bi moglo pomoći kod tumačenja snova. Ako se naučne istine provjeravaju u dovoljno ponavljanja onda je nauka ograničena na taj sektor stvarnosti a ne može se petljati i tamo gdje joj nije mjesto, tako su i snovi samo djelomično dostupni nauci a sve ostalo je u nadležnosti nekoga drugoga!? Snovi imaju svoj pogled na stvarnost i realnost a koji je puno širi i dublji od naučnog, tu se podrazumijeva i ono što nije ponovljivo i tako dolazimo do originalnosti u pojmovnom obliku.
Teorija Velikog praska zaista je velika po svom praskanju, to nije naučna teorija nego filozofska premisa da se ispita raspoloženje javnosti: ako se iz ničega može stvoriti sve onda će mnogi prihvatiti takvu parolu, vremenom je Teorija dograđena pa se ne kaže da je bilo baš ništa nego nešto jako malo i oku nevidljivo iz čega je stvoreno sve vidljivo. U duhu takve filozofije morala je i nauka krenuti u dokazivanje onog u čega ni sama ne vjeruje jer ne može provjeriti ni u jednom ponavljanju a kamo li u dovoljnom broju, ostaje princip nade da će se Prasak opet nekad ponoviti ali prije toga treba sve pretvoriti u ništa ili da ostane nešto jako malo.
Psihologija neće da se izlaže javnom linču svojim teorijama simptoma i tako je kako je, mitologija ne poznaje nešto slično jer stvaranje iz Kaosa drugačije zvuči a snovi ne znaju da li da plaču ili da se smiju na kakve sve ideje dođe taj svemoćni razum!? Ono s materijom i energijom nekako drži vodu ali u zatvorenom sustavu, trebalo je prostor staviti pod kontrolu a oko vremena se može dogovarati čak i politički.
Horoskop pokazuje da se vrijeme može zaustaviti ali čisto psihički, fizika čak dokazuje da se vrijeme može preteći uz dovoljnu potrošnju energije a naučna fantastika ide još i dalje. Snovi kažu da se vrijeme ne može kupiti ali se može podmićivati na razne načine, za energiju su sigurni da ima svoju kalkulaciju a materija bez energije je nikakva ili je gotovo nema. Ako u eri globalizacije prostor još uvijek nije stavljen pod kontrolu to bi moglo da znači kako je daljnje širenje u prostoru zadnji trzaj očajnika, naravno da se podrazumijeva prostor ovog globusa a dalje kada se i koliko stigne. Vrijeme je nešto drugo i o tome će biti posebno govora u nastavku.
Nauka ima i specijalne odnose s umjetnošću a to je posebno zanimljivo za tumačenje snova, na taj način nauka priznaje da joj nešto nedostaje a ne može sve imati; kad bi nauka krenula umjetničkim putem izdala bi samu sebe, u slučaju da se ni malo ne obazire na umjetnost to bi usporilo dinamiku dolaženja do naučnih istina. Nauka se čak mora baviti tumačenjem umjetnosti a to je Sizifov posao, tek tada se pokazuje koliko je nauka prozaična a umjetnost poetična. Nauka je u sličnoj poziciji i kod tumačenja snova jer su simboli u igri a treba ih prevesti u znakove, bude tu svega pa i nesretnih rješenja.
Nije nauka kriva što mora poštivati svoj specijalni jezik i metodu, puno je gore kad izda jedno i drugo a za tumačenje simbola potrebno je nešto treće. Gotovo svi su barem čuli za psihoanalizu ali ih puno manje zna da ne postoji psihoanalitička teorija umjetnosti i njezina je sreća da ne postoji, unatoč tome psihoanaliza se usuđuje teoretizirati o umjetnosti a tumačenje snova čak i prakticirati uz dobre honorare.
Psihoanaliza i nije baš na glasu kao prava nauka a vidjet ćemo kasnije kako stoji sa znanošću, mitologija kao nauka o mitovima pogotovo je na klimavim nogama. Potražnja potiče tržište a ponuda je slijedi, sve je dobro dok boljeg nema a kaže se da je bolje išta nego ništa. Ima nauka puno specijalnih disciplina a unatoč tome neki pojmovi ostaju nedorečeni pa tako i područja na koja se odnose, paradoks je tim veći da su mitovi puno određeniji pa se ni to ne koristi.
Uzmimo primjer matrijarhata a ni patrijarhat bolje ne prolazi, po tom pitanju budna svijest prilično žmiri bilo da je naučna ili nije a snovi imaju svoje primjedbe i dopune. Za matrijarhat se kaže da označava vladavinu žena u arhajska vremena i pronalaze se dokazi po nekoliko elemenata da je tako bilo ali se nije ponovilo, onda se nađu veći stručnjaci koji kažu da to nije dokazano a pogotovo da se nije moglo ponoviti. Snovi se pitaju koja ih je pametna majka rodila ali psi laju a karavane prolaze, kao da mitovi nisu ni postojali.
Za patrijarhat se govori jasno i glasno kao vladavini muškaraca čak i u modernoj demokraciji a snovi su bliži mitovima koji to realnije oslikavaju: Zeus je cjepao vlastitu glavu da bi stvorio svoju Atenu a to je znažan protest protiv ženskog monopola, i Horoskop govori da muškarci imaju formalnu vlast a da žene vladaju iz sjene; nauka nikako da se odredi jasnije što je od toga veća istina, psihoanaliza je još mudrija pa izbjegava tu nezahvalnu temu pod svaku cijenu. Moglo bi se reći da su moderni mitovi mističniji od nekadašnjih, snovi puno toga kažu ali tko im vjeruje na riječ!?
Ahilov slučaj klasični je simptom ove civilizacije, govori o ranjivosti muškaraca a neki to proširuju na sve ljude; kod Ahila je donekle utvrđena dijagnoza i prognoza manifestne ranjivosti a latentna još više, sve je to mitska verzija za koju nauka slabo mari a kamo li da se bavi još i ženskom ranjivošću, kao posljedica javljaju se stihijski pokreti žena i muškaraca za ljudska prava.
Ahila je Majka kupala u moru a to znači dok je bio dijete, čak i za pojmove mita potrebno je nekakvo smisleno obrazloženje kako ju uspio tako brzo odrasti da stigne u Trojanski rat; više je nego očito da je vrijeme izuzetno ubrzano ili je zanemareno, možda je samo psihički odstranjeno a efekat bumeranga je logična posljedica. Neki će se pozivati na simboliku ali baš zato, potrebno je ući u logiku strukturiranja simbola a to nauka očito ne može!
Već sada se može uočiti kako umjetnost popunjava prostor koji nauka ne može savladati i to nije ništa novo, ne treba zanemariti da je Homer vrhunski umjetnik i to prvi pravi! Ako to malo usmjerimo prema snovima onda je rezultat gotovo isti, simboli traže svoj životni prostor a formula se pomalo naslućuje. Edipov kompleks je školski primjer nerazumijevanja krvne slike povijesti, da ne spominjemo evoluciju kao simbol za sebe.
Elektrin kompleks samo usložnjava ionako mutnu sliku a ono bitno odvija se u sinkronicitetu, to hoće reći da se istovremeno manifestira spoj nespojivog kao prava igra simbola. Ovo su samo neki primjeri koje nauka ne može riješiti i neka se drži onog što može, psihoanaliza ima veće šanse u znanosti ali kad odraste za izazove psihosinteze. Ni klimatske promjene ne može nauka cjelovito osmisliti jer forsira ljepotu na svoju sramotu, koliko tome kumuje filozofija neka kažu filozofi kojima je stalo do realne istine!?
I astrologija ima svoja ranjiva mjesta iako ne pripada ni vamo ni tamo ili svud po malo, ona bi se igrala sa simbolima i da ih prodaje kao znakove. Ne treba poistovjećivati astrologiju i Horoskop, jedno su simboli u svom originalu a drugo je njihovo tumačenje. U principu, nauka neće da čuje za Horoskop i to je njezino legitimno pravo, razvija svoju koncepciju svemira ali žmiri na neka vlastita otkrića; gotovo je dokazala da Mjesec gubi na snazi privlačenja ali u tome ne vidi neki poseban utjecaj na ljude niti priznaje bilo kakvo zračenje a pogotovo udaljenijih planeta.
Astrologija prilično ističe Mjesečevo zračenje ali mu daje značenje da će biti kako je i bilo, o snovima ne govori ni toliko osim da su tradicionalno isti. Darwinizam se potiho povlači kao da je i on neka vrsta mitologije, samo se vadi iz pretinca kad nema nešto bolje a to je strogo kopnena projekcija evolucije; nađe se dovoljno uporišta da život kreće u moru ali to se ostavlja za filogenetska nadmudrivanja, kao da se u tome ne vidi ništa posebno zanimljivo za ontogenezu a kamo li za modernu genetiku!?
Umjetnost malo više vodi računa o svemu ali i nju tumači budna svijest jer drugačije ne može biti, u ovoj knjizi umjetnost će dobiti na malo većem značaju a sad se treba obračunati s naukom: u nekim jezicima znanost je primjereniji termin no forma ne mora značiti i sadržaj, vidimo kako su Homerovi olimpijci promijenili imena a ćud se lako ne mijenja. Kad govorimo o Rimskoj civilizaciji onda je ona i danas na snazi a Rimsko carstvo se samo premiješta u jače centre moći, nisu oni dužni kao Grčka nego su dužni Homeru a pravo buđenje samo je odgođeno.
Igra s vremenom je centralna za ono o čemu se ovdje govori, može se govoriti i o igri vremena pa dođemo na isto; Ahil je pretekao vrijeme a to se nije pokazalo kao dobro, Horoskop govori o zakočenosti vremena a za snove ni to nije preporučljivo. Moderna fizika kaže da se vrijeme može preteći pod određenim uvjetima a to znači da zanemari psihu, sve u svemu ne valja raniti ni kasniti nego je najbolje ono što je dobro odmjereno.
Treba reći jasno i glasno da snovi reagiraju na stanje budne svijesti i ne događa se tu negiranje značenja znakova, osim izuzetno, nego se vrši dopuna značenja do kompletiranja simbola; kad budna svijest tumači značenje snova onda simbole svodi na njihovu polovičnost a to je svojstvo znakova bez obzira u kakvom značenu. Da bi simbole tumačili u njihovoj cjelovitosti potrebna je promjena paradigme i nova metodologija, umjetnost je slobodnija pa ide na slučajne pogotke a o tome će biti posebno govora.
Budna svijest mora se držati jednoznačnosti kao principa a u praksi bude svakakvog šarenila, snovi će puno toga tolerirati pa treba razlikovati upozorenja od odobrenja. Problem nastaje kad se rezultat analize potura pod sintezu, u tome je ranjivo mjesto psihoanalize pa možemo ponoviti klasične primjere: Edipov i Elektrin kompleks se svodi na grijeh mlađih prema starijima, ako grijeh uopće postoji onda ga čine i stariji prema mlađima a na to se žmiri. Ahilova ranjivost tumači se po Majčinoj liniji a što je paradoks svoje vrste jer je ona olimpijka, u slučaju Helene nema ni toga ali njezina ljepota ranjava druge. Sve je to rezultat ispremješanosti morske i kopnene projekcije a zna se koja je glavna, da bi se vršila prava analiza treba imati gotovi model od kojeg se kreće, u slučaju da ga nema treba ga stvoriti ili odabrati neki od postojećih!
Psihoanaliza je malo slobodnije krenula izvan službenog okvira nauke pa je otkrila i ono čega nije dovoljno svjesna, to se prvenstveno odnosi na evolutivnu funkciju Superega a donekle i Ega dok je Id svojstven svim živim bićima: tako je evolucija psihe protumačena kao razvoj od nižih prema višim pojavnim oblicima, ta je logika prisutna i kod fizičkih karakteristika tako da ima značaj važeće paradigme. Homer ima obrnuto tumačenje da su olimpijci kao viša stvorenja uzrok za nastanak nižih stvorenja ili smrtnika, to je prilično blisko i monoteističkim religijama a kod Horoskopa se isto pitanje može tumačiti ovako i onako.
Sad je biti ili ne biti i treba se odlučiti koji je smjer bliži simbolima, nije teško zaključiti gdje su simboli prisutniji ali progresivni razvoj mogao bi postati regresivan; kod Horoskopa bi se i toga našlo a snove tek istražujemo i tražimo oslonac ili pomoć na kritičnoj stepenici, lako je otići u mistiku a teško se izvući! Pažljivijim praćenjem snova mogu se registrirati obje varijante u istovremenosti procesa, toliko već znamo da simboli traže svoju cjelovitost ozbiljenja i prisutnost ekstremnih suprotnosti za njih nisu nesavladive!
Uzmimo da je psihoanaliza došla do Superega a ne znamo kako je to uspjela, još je manje jasno kako je Homer kreirao olimpijce u svojoj formuli!? Jedino znamo da postoji nevidljivi Mjesec u Horoskopu a i onaj vidljivi je problem za sebe. Rješenje ove enigme ne možemo očekivati od nauke ali možemo i trebamo koristiti njezinu metodologiju da dođemo do krajnjih granica onog što se može naučiti, da li će to biti naučna fantastika na granici nauke ili sama umjetnost, o tome ćemo mudrovati dok dobijemo nešto opipljivo!
Svjedoci smo da Darwinizam zagovara kopneni monoteizam i plaća svoju cijenu, kakvo je stanje u ostatku nauke nije teško naslutiti. Zamislimo se nad pitanjem da li politeizam ima kakve veze s poligamijom i monoteizam s monogamijom, bez obzira kakav će biti odgovor nameće se i slijedeće srodno pitanje: koja bi dvojnost odgovarala naučnom monizmu znakova, može biti u igri višeznačnost ali to nije svostvo klasične nauke!?
I obični govor budne svijesti sadrži svega u sebi pa tako dolazi do mnogih nesporazuma, da bi se precizno odredio jedan znak bilo bi potrebno puno drugih znakova a za to nemamo vremena ni strpljenja. U svrhu praktičnosti polazi se od pretpostavke da se puno toga samo po sebi podrazumijeva ali bude i zastranjivanja, kod simbola do toga ne bi smjelo doći i zato snovi imaju česte primjedbe na neprimjerenost budnog buncanja. Kad je Odisej sam za sebe rekao da je Nitko onda to nije bilo samo u funkciji da zavara jednookog Diva, omakla mu se nesvjesna dosjetka kao da je sanjao! Ima takvih primjera na svakom koraku, ako ćemo pošteno.
Ipak je psihoanaliza modernija u nečemu od Homera ali isto tako ne može bez njega, ako ovu pretpostavku uspješno dokažemo onda će i pristup tumačenju snova snažno profitirati a budna svijest pogotovo. Nije cilj psihologiziranje samo za sebe nego je ukupni filozofski pogled još važniji, naprosto nema područja u ljudskom životu na kojeg se to ne bi odnosilo. Homerova psiha poznaje olimpijce i smrtnike, kao i neka mješovita stvorenja, Helena i Ahil pokazuju da taj model kombinatorike nije zanemariv u ukupnom doživljaju.
Psihoanaliza je poznata po otkriću strukture psihe a koja se sastoji od tri dijela, može to ostati na nivou pretpostavke ali i kao takva je zanimljiva: u uvjetnoj usporedbi moglo bi se reći da olimpijci odgovaraju Superegu, smrtnici su bliže Egu a Id im je gotovo zajednički. Mješavina tih zasebnosti je latentno moguća a manifestno je samo teže uočljiva, ako prihvatimo da je ovaj model realno moguć onda će se i njegove manifestacije puno lakše uočavati!?
Psihoanaliza ide obrnutim putem od Homera i trebali bi se sresti na nekoj cesti a tu bi Ego mogao odigrati svoje, uz manje egoizma bilo bi više altruizma i od toga bi svi mogli imati koristi. Znači, psihoanaliza bi trebala krenuti od mora a to je ono što i Darwinizmu nedostaje, ne bi time nitko ništa izgubio u svojoj originalnosti nego bi se dobilo na cjelovitosti naučne istine. I mitski pogled na svijet je nekakva istina a njezinim negiranjem ne dobiva se mnogo a puno gubi, nije psihoanaliza tako isključiva ali je nedosljedno selektivna pa uzima samo ponešto iz tog bogatog rudnika a ostalo zanemaruje, čak i ono što uzima tumači jednostrano.
Bumerang se vraća i cijena takve jednostranosti se plaća: analiza psihe ne može osmisliti Edipov i Elektrin kompleks ako za Atenu neće da čuje, to je vidljivo i u Horoskopu a kod tumačenja simbola treba računati i s onim što nije vidljivo. To znači da ni Renesansa nije odradila svoj posao do kraja kako bi mogla i trebala, Humanizam je stalna tema barem u snovima. Kad Kasandra odbija Apolonovu ljubav onda joj gore kazne nema, govori istinu a nitko u to ne vjeruje. Tako je i Superego istinit na svoj način ali u smislu posljedica a ne uzroka u lančanoj vezi, za Homera su olimpijci uzrok svih posljedica iako i oni imaju svoj uzrok nastanka.
Provjeravanje u dovoljno ponavljanja priča je za sebe i ne može se savladati tako lako, Superego bi trebao biti vječan i kako mu ući u dušu!? Individuacija je fraza kad bolje nema a arhetipovi su rupe bez dna, crne jame tame mogu svašta progutati a tko će tek njih dokazati? U izučavanju Homera, olimpijci su mi stvarali najveće probleme a možda je to nekima još veća enigma, pokušao sam ih poistovjetiti s nesvjesnim ali ni to nije bilo sretno rješenje u zahvatu koji je išao u širinu bez naročite dubine, tako možemo i o snovima frazirati kao izrazu nesvjesnog a time nismo gotovo ništa rekli!
Tek su mi neki umjetnici pomogli da izađem iz začaranog kruga a to je priča duga, Homer istovremeno istinu skriva i razotkriva a ta je formula sasvim dovoljna za tumačenje simbola! Nisu ni olimpijci riješili sve probleme tako da im nije dosadno u vječnosti, svi zajedno puno toga mogu a individualno imaju ranjiva mjesta što se odražava i na ukupnu atmosferu Olimpa. Smrtnici su sretni kad olimpijci plaču jer tako tješe svoj Ego, najveći je paradoks da su olimpijci ostali u mitskom stanju a izvršena je samo promjena forme u Horoskopu, nije li i Superego u sličnoj situaciji!? O tome snovi neprestano govore ali u tu istinu slabo tko vjeruje, obrnimo ploču pa kud puklo!
Baš se ratovi ponavljaju a Homer je naznačio u čemu je njihov uzrok, kasniji geostratezi pronalaze mnoštvo drugih razloga i ni jedan nije vrijedan kao Homerov: u igri je ljepota a to je širok pojam, ljubav je još izraženija a tek je to neodredivo, kad sve svedemo na ženu onda tek nitko u to ne vjeruje. Homer kaže da je Afrodita bila odmah ljepša od svog brata Kronosa i samo ne kaže zašto, homerolozi će reći da nije baš tako jer je Homer navijao da Afrodita bude Zeusova kćerka a ono za Urana su drugi rekli u svojim „metamorfozama“. Sve je to istina dok se ne pokaže drugačije, Homer ima viziju za buduću televiziju a već je imao svoj Internet!
Da vidimo još neke paradokse koji samo izgledaju tako: ako je kronični Saturn opet na Zenitu slave onda to nešto govori po sebi i za sebe, nitko ga psihički ne podnosi a ne samo žene iako se njima pripisuju grešne misli. Nauka o tome neće da čuje jer ni filozofija ništa posebno ne kaže, otvaraju se i ženski studiji a muškarci neka samo čekaju! Muškarci su već bili magarci što su onoliko ginuli za prelijepu Helenu, njoj ni dlaka ne fali na glavi i još se bori za ženska prava, da nije tragično bilo bi samo komično. Ako netko misli da je u igri zamjena teza neka pokuša dokazati, to što su muškarci postali drskiji ima svoje nesretne razloge!?
Možemo se dogovoriti da je Homer zaista mitomanski nastrojen ali se postavlja pitanje od kud mu takve ideje, nisu samo ideje u igri nego ih zna posložiti da i umjetnički lijepo zvuče!? Koliko god se Homer divi Heleninoj ljepoti još više se divi sam sebi, njemu je njegova pjesma najljepša a pogotovo što je lijepa i drugima. Znači, postoje razni oblici ljepote pa je tako i mudrost lijepa da se u nju filozofi zaljube, naučno znanje samo je jedno od ostalih i ne bilo kakvo.
Ipak je Homer dao naglasak na žensku ljepotu i trebamo se toga držati u tumačenju njegove umjetnosti, barem su pismenjaci takav trag ostavili: njegov Zeus baš je svašta mogao a ipak ostane kratkih rukava u nekim zapetljajima, nije se izjasnio koje je žensko stvorenje najljepše a Horoskop mu je oduzeo i jedino njegovu ženu Atenu. Nauka neće da se petlja u pojmove takvog reda veličine i to je mudro od nje jer pravog odgovora nema, sve bi išlo tako nekako da snovi ne govore drugačije; upiru prstom u neke nevidljive zidove a toga se nađe na svakom koraku, umjetnost samo potpiruje vatru da postoji i žena koje nema a to ne mora biti samo Atena!?
Kako da ima i onog čega nema, to nauka nikako da shvati, psiha je tako skrojena da vidi i ono nevidljivo a snovi vide i na žmireći. Filozofija kaže da Bitak jest a Nebitak nije ali to puno ne pomaže kao ni ostali arhetipovi, očito je da treba bolje sagledati ono što jest a onda je lakše znati što je u ostatku. Homer ne odustaje od Zeusove Atene tako lako a Horoskop igra na svoju ruku, nauka puno toga potiskuje a psihoanaliza izbjegava da se izjašnjava gdje god ne mora. Našlo bi se primjera da i fizika zanemaruje psihičku energiju a sad je upravo riječ o tome, Helena je jača od mnogih junaka i toliko joj Ahil priznaje ali tek kad je stigao u podzemlje Hada.
Istini za volju, Horoskop govori isto što i Homer ali na malo drugačiji način: u Horoskopu formalno Atene nema ali je prisutna pomoću drugih simbola, dokazni postupak bi nas daleko odveo kao i nevidljivi Mjesec. U Rimskoj mitologiji Ateni odgovara Minerva a simbolizira sovu koja vidi u mraku, to što ne vidi po danu problem je svoje vrste. Tako i budna svijest ponešto ne vidi kod vlastitih očiju, ili je zaslijepi ljepota ili je blokira nekakva sramota. S druge strane, Odisej je vidio pa čak i čuo ono što drugi nisu: morske nimfe i sirene nalaze se samo u tragovima sjećanja a za njega je to realnost, i kao halucinacija ima svoju težinu.
U Homerovo vrijeme još se vjerovalo da Had sudi dušama samo umrlih smrtnika, u Horoskopu vidimo da Pluton legalno ordinira i sa živim smrtnicima, čak se može naslućivati i što ih žulja u Škorpiji a psihoanaliza je to uzela kao svoj originalni patent. Nema problema ako je zaista originalno ali tu se uči mlađe lagati da postanu kao stariji, Mars je savladao zanat kao samouk a tako i marsijanke pa snovi ne vide čega trebaju da se stide. Jedno je evolutivna nužnost a drugo su potisnute želje, suprotnosti takvog reda veličine nauka ne može dovesti u jedinstvo a snovi mogu!
Naravno da psihoanaliza ne pomišlja na vlastitu glavu a tuđima kako bude, tako i astrologija poznaje crne i bijele zvijezde pa u tom šarenilu bude zabavno. Prava nauka se drži po strani kao da se to nje ne tiče, povremeno uputi kritiku onima koji se ne ponašaju naučno a da se njima i ne bavi u stvarnoj manifestaciji. Sve više jačaju pokreti na granici nauke ili razuma, kako će se s njima nositi to se i snovi pitaju!? Ljudi se dogovore da je kilogram jedinica za masu, kako će ta masa izgledati ako se Mjesec nastavi udaljavati od Zemlje a da ne spominjemo kako je bilo u pradavna vremena kad nije bilo ni vaganja!?
Zeus se promijenio kao malo tko od kad je postao Jupiter ali on se ne bavi naukom, pokušava zaboraviti i ono što je naučio a prakticira politiku punu humanizma: kad ne ide drugačije onda će svima povlađivati a što u sebi misli to samo on zna, svoju Atenu čuva strogo u sebi pa neka drugi cijepaju svoju glavu. U snovima defiliraju svakakve Anime dok su Animusi nešto anonimniji, od Homerovih vremena ništa je bitno promijenilo nije a to je mnogima dokaz da tako mora biti.
Ako je već tako kako jest onda i taj Superego nije daleko odmakao, olimpijci hodaju po zemlji a smrtni Ego vodi politiku; do kada će tako moći ići o tome se šuti, svi potiskuju svoje muke kao da smo tek izašli iz mora!? I zaborav čini svoje ali snovi ni to ne poznaju, morska projekcija ne djeluje jasno i direktno nego putem raznih arhetipova. Ako pođemo od takve pretpostavke onda i arhetipovi dobivaju smisao, mogućnosti dokazivanja postoje a to je u logici samog Superega.
Smještanje Superega u kopnenu stvarnost daje djelomičnu istinu, to je Darwinizmu stvaralo veće probleme nego psihoanalizi jer pojam nesvjesnog može se odnositi na puno rupa neznanja. Fizičke sličnosti među nekim organizmima mogu biti jako velike a da su psihičke puno manje, Superego je vrhunska kombinacija genetskog potencijala u stalnoj dogradnji svoje ljepote a znamo da ostali organizmi imaju prag kojeg ne mogu prijeći unatoč prilagođavanja okolini. Nije to veličanje Čovjeka iz nekih egocentričnih razloga iako ima i toga, dovoljno je što ima artikulirani govor a to je razvijao još u moru! Ako tako postavimo paradigmu onda sve dobiva smisao pa i sami snovi…
Neka neki majmun stvori Horoskop pa će dobiti pravo da se naziva čovjekolikim, toga nema niti će biti pa nećemo dangubiti na temi evolucije. Simboli u sebi sadrže sve bitne elemente evolucije kao uvjet bez kojih ne bi ni postojali, ako u tome nije Bitak onda neka ga filozofi traže na drugom mjestu u vremenu. Bitak je simbol vrhunskog reda veličine i jedino ga tako treba tumačiti, u značenju znaka nikad neće zadovoljiti ono što jest!
Utrka u tehnološkim otkrićima još uvijek se svodi na kompenzaciju nezadovoljstva postignutim a da cilj i nije naročito jasan, kada je Zlobnica ubacila Zlatnu jabuku među pijane Svatove to bi se moglo tumačiti kao bijesni krik Superega na posljedice neproduktivnog rata među suprotnim spolovima a što je Homer i dokazao!
Malo nezgodno zvuči naziv Superego jer bi mogao asocirati na pretjerani Ego, možda se njegovom Tvorcu omakla nesvjesna omaška jer potiskivanje čuda stvara i vara neupućene!? Još uvijek nam ostaje Homerov Olimp kao svjetionik u magli, umjetnost ne pati od nesvjesnih omaški kad ih ima nego je nesretna kad ih nema a tu je nauka pošteđena odgovornosti. S pravom može netko prigovoriti da je od cijele nauke psihoanaliza dobila najviše prostora a koja i nije prava nauka, željelo se reći da pravu nauku nitko i ne dovodi u pitanje nego samo onaj dio koji luta od nemila do nedraga a ima i toga. U akademiji nauka i umjetnosti mora netko praviti most suradnje a o tome kasnije…